Dokumentarni film Andreja A. Tarkovskog objavljen sada već prije 7 godina intimna je, ali stroga posveta njegovu ocu, ruskom filmskom velikanu. Kroz osam poglavlja, gledatelja vodi isključivo glas velikog redatelja, bez vanjskih sugovornika, pretvarajući film u svojevrsnu “filmsku molitvu”. Slušamo audio zapise, neke koje nisu na drugačiji način bili dostupni javnosti, samog redatelja o svom životu kao i njegove kontemplacije o umjetnosti, filozofiji i religiji. Saznajemo koje su ga ideje vodile kod stvaranja filmova, kakvo mu je bilo djetinjstvo, ali i kako komentira vlastite filmove. Premda različitih žanrova, teme u filmovima su mu bliske, a gotovo svi protagonisti prolaze kroz svojevrsnu duhovnu krizu. Eyefilm, neka kritika na eefb…

Razgovor koji je ovdje predstavljen vođen je 1985. godine u Stockholmu. U to je vrijeme Tarkovski radio na svom, kako se kasnije ispostavilo, posljednjem filmu, dubokoj metafizičkoj raspravi čiji je naslov “Žrtva” bio značajan koliko i naslov njegovog prethodnog filma. Dotaknuo se brojnih tema, no izdvajamo: Obostrano razumijevanje između autora i publike, bez koga umjetničko djelo ne postoji, je moguće samo kada je stvaralac iskren. To ne znači da iskren stvaralac podrazumijeva i izuzetno djelo, sposobnost i talent ostaju osnovni preduvjeti, bez umjetnikove iskrenosti, međutim, istinski umjetnička kreacija je nemoguća. Ja vjerujem da kad netko kaže istinu, neku vrstu unutrašnje istine, uvijek će biti shvaćen. Shvaćate što govorim? Čak i kada su prikazani problemi vrlo kompleksni, nizovi slika, formalna struktura djela vrlo komplicirani, za stvaraoca će osnovni problem uvijek biti iskrenost. XXZ

Martirologijum: Dnevnici 1970 – 1986. kultnog ruskog filmaša Andreja Tarkovskog. Ovdje se radi o njegovim osobnim dnevničkim bilješkama kojima je u razdoblju od travnja 1970. do sredine prosinca 1986. ispunio ukupno sedam bilježnica ili objedinjeno u jednoj knjizi – blizu 700 stranica. Naslov može zazvučati kao pretjerivanje, no već poslije prvih zabilješki postaje jasno da je život Andreja Tarkovskog bio sve samo ne lagodan. Bio je čovjek potpuno posvećen filmskoj umjetnosti i s vrlo jasnom predodžbom što film kao umjetnost može i mora biti, a što nikako ne smije biti. Imao je mnoštvo planova, ideja i želja, isto tako i energije da ih ostvari, no okolnosti su mu rijetko išle na ruku. Booksa

U knjizi Sculpting in time, koja je konačno prevedena na hrvatski, veliki ruski redatelj rekao je otprilike sve o svojem shvaćanju sedme umjetnosti – odnosu filma s književnošću, slikarstvom i teatrom, onomu što je pokušavao reći u svojim filmovima, o radu s glumcima, scenariju, montaži, o odgovornosti umjetnika, pa i o odnosu autora s gledateljem ili potrazi za istim. Na knjigu su ga, kako kaže, dijelom potaknuli upravo gledatelji, tj. pisma koja su mu hrpimice slali poslije prikazivanja filma Zrcalo. Tarkovski nije od onih filmskih autora koji vjeruju da film nastaje za montažnim stolom. U tom smislu nije bio ni veliki pobornik svog sunarodnjaka Ejzenštejna kao tipičnog predstavnika ‘montažne kinematografije’. On sam puno je više obraćao pažnju na protok vremena u kadru i nastojao ga točno reproducirati i fiksirati. Booksa

Iako se smatra znanstveno-fantastičnim filmom, smještenim u blisku budućnost, “Stalker” se više čini kao neka vrsta putovanja u rastočeni, propali oblik naše sadašnjosti. Uz iznimku stražara UN-a koji nose zastrašujuće crne uniforme, u filmu nema nikakvih visoko tehnoloških dometa, inače karakterističnih za žanr znanstvene fantastike, a najveći dio prizora odvija se u zapuštenim, polurazrušenim zgradama ili u bujnoj, vlažnoj, vodom natopljenoj prirodi. Sam Tarkovski je, kako ga je citirao talijanski filmski kritičar Sauro Borelli, nazvao film “westernom ljudskoga uma”, kao da je htio ispripovijedati kaubojsku priču našega vremena. Jutarnji list