‘Megalopolis’ je trebao biti ‘novi’ novi Hollywood koji će spojiti autorsku beskompromisnost što se tiče teme, stila i pristupa s komunikacijom s gledateljima zaintrigiranima za nešto izvan kanona. Koliko god je film promašio oba cilja, teško mu je osporiti robovanje kanonima. U svojoj je kombinaciji pozivanja na povijesne situacije i ličnosti i – pompozne akrobacije u tom pozivanju, toliko drukčiji i ekscentričan da odmah postaje kinodoživljaj sui generis. Takav – sam za sebe – možda u budućnosti ostvari kultni status, ali ne onakav kakvim se iskreno i nedvojbeno nadao njegov autor. ‘Megalopolis’ ukratko postavlja niz relevantnih pitanja, scenski to čini itekako privlačnim, ali Coppolin forte – priča i likovi – ovdje izostaju. Sva sreća da se redatelj u međuvremenu obogatio vinogradarstvom jer će ga posljednji film skupo stajati. Boško Picula za tportal

Za razliku od Scottovih prednastavaka, Fede pred sobom ima vrlo jednostavan i pravocrtan sinopsis koji se vjerojatno može ispričati u jednoj rečenici. Rudarica Rain (Cailee Spaeny iz “Priscille” i “Civil War“) i njezin brother figure sintetički drug Andy (David Jonsson) pridružuju se njezinim prijateljima koji imaju plan iz napuštene svemirske stanice otuđiti krioničke kapsule i pobjeći na obližnji planet.  Álvarez prethodno postojeće body horror elemente podiže na sasvim novu razini stvaranjem jednog posebno odvratnog hibridnog čudovišta, no većina filma zapravo se svodi na dobro režirane jurnjave uskim hodnicima svemirske postaje s mnogo sluzi, kiseline i ružnih osmjeha ksenomorfa koji zajedno čine sasvim zadovoljavajući novi izlet u jedan od omiljenih znanstevno-fantastičnih svjetova iz zadnje polovice stoljeća. Ravno do dna… Forum

Posegnuvši za motivima Krležina romana ‘Na rubu pameti’ i prilagodivši ih suvremenom dobu, Ante Tomić i Rajko Grlić (77) ispleli su priču o uspješnom zagrebačkom odvjetniku Maksu Pinteru (odličan Živko Anočić), koji zajedno sa svojim odvjetničkim partnerom Grgom (dosljedno uvjerljiv Janko Popović Volarić) na početku filma uspijeva obraniti moćnog tajkuna Dinka Horvata (apsolutno spektakularan Boris Isaković) od optužbi da je prekoračio nužnu samoobranu kada je puškom ubio dvojicu radnika iz jedne od svojih tvornica kada su mu pred kuću došli tražiti neisplaćene plaće. Balansirajući između trilera, ljubavne drame i fantazije o pravdi koja na ovaj ili onaj način dostiže okrutnog bogataša, Rajko Grlić pokazao se, naravno, sasvim ravnopravan svjetskim autorima koji se često u zadnje vrijeme bave sličnom tematikom… Tportal

Crna komedija “Voy! Voy! Voy!” egipatskog redatelja Omara Hilala, te hrvatski animirani film “Žarko, razmazit ćeš dite” autora Veljka i Milivoja Popovića pobjednici su 17. Festivala mediteranskog filma koji je u subotu navečer završio u Splitu. Oba filma završili su kao dvostruki pobjednici: dobili su nagrade i žirija i publike. “Voy !Voy! Voy” režisera Hilala komedija je po istinitom događaju. Film se bavi egipatskim zaštitarom koji fingira da je slabovidan kako bi kao član sportske ekipe slijepih uspio prebjeći u Europu. Hilalov film bio je egipatski kandidat za Oscara. Nije uspio prigrabiti nominaciju, no dobio je tom prilikom superlativne recenzije… za Jutarnji piše Jurica Pavičić, kojemu bi možda netko trebao javiti da recenzije novijih filmova na stranici koja nosi ime po kritičarskom doajenu Rogeru Ebertu ne piše osoba preminula prije 11 godina.

Ishana se rodila baš u periodu kad je njezin otac osvojio filmski svijet hororsko-trilerskim blockbusterom “Šesto čulo” s preokretom za anale kinematografije i potvrdio da nije “one hit wonder” snimivši “Neslomljivog”. Moguće da joj je otac pričao priču “The Village” kao bajku za laku noć, što dijelom i jest, a zasigurno je posjećivala očeve setove i u formativnim tinejdžerskim godinama gledala njegove horor trilere. “Promatrači” umiju biti dojmljivi i podsjećaju na Shyamalanove filmove, najviše “Zaselak” i “Netko kuca na vrata kolibe”, uključujući i preokrete koji su njegov zaštitni znak. Ali isti predugo traje i nepotrebno se račva na dva-tri manja obrata (“ima još nešto”) koji se mogu predvidjeti i traže od gledatelja da ne preispituje logiku. Ipak, Ishana je pokazala da ima potencijala. Marko Njegić za Slobodnu.

…teško je očekivati jednako dobar nastavak. I zaista, „Furiosa: A Mad Max Saga“ nije u svim segmentima na razini „Mad Max: Fury Road“, filma opisanog u prethodnoj rečenici, no rekli bismo da su u pitanju nijanse, ovo je još jedno malo remek-djelo australskog filmskog genija Georgea Millera čija redateljska vitalnost ne pada s godinama. Sa 79 je u stanju kino gledatelja natjerati da se čvrsto drži za kino fotelju od osjećaja napetosti, straha, žalosti, ljutnje, uzbuđenja…, koji isijavaju s velikog ekrana… Novi list… komentira se i na Forumu.

“Monkey Man” je Patelov film uzduž i poprijeko, a osim režije i naslovne uloge potpisan je i kao autor priče, koscenarist te jedan od producenata. No ipak, sam kaže da bi film vjerojatno zapeo u turbulentnim vodama produkcije da ga nije spasio Jordan Peele. Patelov film bi svakako mogao odškrinuti vrata indijskoj kulturi i filmskoj estetici, što bi mogao biti i veći uspjeh od čiste zarade na blagajnama. Osim toga trebao bi utabati put Patelu kao redatelju i kao novopečenoj akcijskoj zvijezdi, jer “Monkey Man” je i prljavija i krvavija verzija “Johna Wicka”. Ravno do dna

Slobodno se može reći da je “Slučaj Goldman” imao krivi tajming, ali kvaka je da “Anatomija pada” nije toliko bolja, odnosno i ovaj film je vrlo dobar unutar žanra. “The Goldman Case” je sudsko-dramski zategnut i napet, ne podilazi likovima ni gledateljima u smislu da nudi lagana rješenja i zauzima stranu. Primjerice, Goldman je sve samo ne jednodimenzionalan i dopadljiv: on je tvrdoglav, težak u ophođenju prema odvjetniku, sebe smatra mučenikom i poziva se na antisemitizam, mrzi teatralnost suđenja, odbija pozvati svjedoke da podupru njegovu obranu, drži da je policija rasistička…

Gledatelj ima dojam da je, od jednog svjedočenja/ispitivanja do drugog, ispratio cijelo suđenje u realnom vremenu tijekom dvosatnog trajanja zahvaljujući Kahnovoj režijskoj preciznosti, tj. vičnosti vođenja tenzične sudske dokudrame, a prati film sa zanimanjem čak i ako nije nikad čuo za Goldmana i njegovo suđenje. Žanr sudske drame dobio je jedan od boljih novijih primjeraka, kaže Marko Njegić za Slobodnu.

Za Oscara nominiran animirani film ‘Nimona’ izgleda kao poprilično srednjestrujaška manična šarencija, ali među svojim razigranim bojama krije veliku i važnu poruku o onima koji se ne uklapaju u društvena očekivanja. Ono što je ‘Nimonu’ najvjerojatnije katapultiralo do nominacije za Oscara njezina je ozbiljna, velika i važna poruka – poruka o toksičnosti konzervativnog društva okoštalom u tisuću godina stare strahove i tradicije koje iz tog straha proizlaze. Zrinka Pavlić za tportal.

U ukupnom zbroju još slabiji film od slabog prethodnika, a pritom je marketinški nepošteniji: dok su “Noćni brodovi” plasirani kao ono što jesu – pomalo bajkovita romantična humorna drama s dvoje glumačkih klasika u glavnim ulogama (Ana Karić i Radko Polič), “Slatku Simonu” pokušava se prodati kao ono što nije – erotski triler furioznog ritma te dekadentne motivike i muzičko-tekstualnog izričaja (trap, turbofolk). Ne sjećam se da je takvo bacanje pijeska u oči ikad izvedeno u hrvatskoj kinematografiji, pri čemu je vrhunac “prevare” (može i bez navodnika) da film reklamiran kao erotski triler u stvarnosti nije ni erotski ni triler, nego je nekakva polubajkovita semifantazija. Neozbiljan film koji ruši kredibilitet nekoć važnog autora, kaže Damir Radić za Novosti. Pročitajte što o filmu kažu na Forumu.