“Nakon onoga što se desilo u Srebrenici ja stvarno imam ozbiljan problem sa jednom jednostavnom činjenicom. Da to formulišem ovako. Kada na sudu bude osuđen neki ozbiljan kriminal, recimo ozbiljna pljačka, ozbiljan narko kartel, a ono što je stečeno kriminalnom radnjom bude oduzeto. Kako je onda moguće da je ono što je stečeno najgorom mogućom kriminalnom radnjom, najgorim mogućim kriminalnim aktom, dakle genocidom, bude ostavljeno u vlasništvu onome tko je počinio taj zločin. Činjenica da se Srebrenica i danas nalazi u entitetu Republika Srpska je zapravo najtragičnija činjenica koja tako otežavajuće i okrivljujuće govori o politici međunarodne zajednice prema BiH i čitavom ovom regionu” – dobro se pita i čudi Andrej Nikolaidis.
Brat Andrej Nikolaidis! pic.twitter.com/ju5N7wRg6T
— Dragan Bursać (@dijalekticar) July 9, 2023
Danas se obilježava 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima, u kojemu su Vojska Republike Srpske i specijalna srbijanska vojna postrojba Škorpioni ubila najmanje 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja “Sigurne zone UN-a” Srebrenica. Wikipedia, HRT
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
U srpnju 1995. bosansko-srpske trupe ubile su više od 8.000 Bošnjaka. Bio je to genocid i najgori zločin u Europi od 1945. Svijet je tada promatrao događaje – i još uvijek ih se ne prisjeća na odgovarajući način. Parlament Srbije usvojio je 2010. godine deklaraciju kojom se ispričava za zločin u Srebrenici, ali bez upotrebe riječi “genocid”. Od tada se srpska politika pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem jako srozala i udaljila od te geste. Lice Ratka Mladića, osuđenog kao ratnog zločinca, sada se može vidjeti na brojnim grafitima, muralima, plakatima i fotografijama u Republici Srpskoj i Srbiji – mnogi Srbi ga smatraju herojem. Za Bošnjake je obilježavanje genocida u Srebrenici temeljna komponenta njihovog nacionalnog identiteta i konstitutivni trenutak za njihovu državu. Međutim, svijest mnogih bošnjačkih državnih predstavnika obično ne ide dalje od dužne prisutnosti u Memorijalnom centru u Potočarima svakog 11. srpnja. DW
Rezolucija posvećena Srebrenici žrtvama ne može pomoći, jer je donose skoro trideset godina nakon zločina. Ona bi trebala senzibilizirati one koji imaju problema s poviješću i sa sjećanjima. Ali, na žalost, to senzibiliziranje odnosi se samo na konkretni događaj, a ne stvara branu i ne gradi odnos prema aktualnim i budućim genocidima. Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen ne može ni na koji način utjecati na hrvatsko društvo i na zbivanja u Hrvatskoj, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni može poslužiti kao gorivo za mržnju.
Genocid je zločin koji se razumijeva isključivo na općoj ravni, ali ga se može tumačiti jedino na konkretnom slučaju. I to jedino iz perspektive zločina počinjenog u naše ime. Sve drugo je politička manipulacija, put u nesporazum, sve drugo je prostačko upiranje prstom… Miljenko Jergović za svoj blog.
Što se tiče srebreničkog genocida, u tri-četiri dana srpnja 1995. na relativno uskom području Srebrenice, Bratunca i Zvornika Vojska Republike Srpske pobila je oko osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, većinom zarobljenih pripadnika Armije Bosne i Hercegovine. Takav masakr nije se mogao dogoditi mimo angažiranja vojnih i civilnih mehanizama te infrastrukture Republike Srpske i uz – u najmanju ruku – nevoljkost službenog Beograda da spriječi ili pokuša spriječiti organizirano ubijanje u kojem je sudjelovalo više stotina pripadnika VRS-a na svim razinama i u svim aspektima tog državnog posla.
To nije bio ničiji privatni genocid, ni generala Ratka Mladića, zapovjednika Glavnog štaba VRS, ni pukovnika Ljubiše Beare, načelnika Uprave sigurnosti Glavnog štaba i čovjeka koji je idejno i operativno predvodio akciju ubijanja. Odbacujući stigmu kolektivne odgovornosti srpskog naroda za Srebrenicu, odgovornosti koju Srbima, rekosmo, nitko politički relevantan izrijekom i ne pripisuje, legitimno izabrane vlasti u Banjoj Luci i u Beogradu, zapravo, podržavljuju zločin, odnosno vraćaju ga u njegovo prvobitno i prirodno stanje, i to ne bi bilo loše kad bi značilo uvod u prihvaćanje činjenica i pristajanje jednog društva da se hrabro i s dostojanstvom uhvati ukoštac s vlastitim ratnim zlom. Ali ne… Ivica Đikić za Novosti.