Redatelj Đorđe Kadijević u ovom razgovoru zapravo drži lekciju o tome kako mrak pretvoriti u vrhunsku umjetnost. Ne priča o filmu kao o zanatu, već kao o sudbinskoj potrebi da se dotakne ono onostrano. Fokusira se na ideju da je prava strava duboko ukorijenjena u našem tlu, u onim zabačenim vodenicama i kolektivnom nesvjesnom koje balkanski čovjek nosi u genima. Njegov glavni zaključak je da moderna kinematografija gubi bitku jer bježi od metafizike. On tvrdi da film mora imati težinu slike i filozofsku dubinu, a ne samo jeftine trikove. Kroz cijeli intervju provlači se ta njegova prepoznatljiva, pomalo mračna elegancija kojom objašnjava da je zlo zapravo integralni dio ljepote, a strah jedini iskren odgovor na misterij postojanja. To je razgovor koji više sliči na filozofski ogled nego na klasičan intervju o snimanju filmova.