Uvijek je izabirao slobodu susreta u suglasju sa životnom mudrošću baštinjenom od stare obitelji bokeljskih pomorskih kapetana i proizvođača svile u kojoj je rođen od oca katolika i majke pravoslavke kao i od ljubljenog bokeljskog zavičaja, rubne pozicije mediteransko-zapadnog civilizacijskog kruga, u kojemu se splelo mletačko naslijeđe i austrijska državno-pravna uređenost i to u znaku vjerske tolerancije i civilnog suživota. U ozračju ratničkih pokliča i razbuktalih nacionalističkih instinkta 1990-ih, mareći jedino da ne bude uhvaćen od svoje savjesti, don Branko Sbutega odvažio se na javnu riječ protiv zlih politika i lažnih mesijanizama, a u obranu nevinih. Bio je spreman žrtvovati sve, od stila do pameti, osim morala javne riječi: ”Govorim iz ranjenog srca, iz srca koje će možda uskoro, poput mnogih, prerano prestati kucati i zato vjerujte govorim najiskrenije: ja nikoga ne mrzim i dok sam god živ, branit ću se svojom ljubavlju. Molim vas, pokušajte i vi.” Autograf