“Upravo zato što antifašizam danas nije politički faktor, što je izgubio svoj mobilizacijski naboj, što je stav bez realnog političkog učinka, benigan, bezopasan, što niti laje niti grize, svatko može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Čak bih se usudio reći da je antifašizam ušao u Ustav samo zato što je postao floskula. Instalirala ga je Tuđmanova ideologija”, kaže Boris Buden u intervjuu za Lupigu.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Nakon masovnih antifašističkih marševa u Puli, Rijeci, Zadru i Zagrebu, nije neobično ako si zbunjen: dobro znaš da nisi fašist, ali nisi baš ni antifašist. Ne brini se, to je vrlo raširena pojava. U suradnji s vodećim domaćim stručnjacima za anti-antifašizam na Novostima sastavili su specijalni kviz koji će ti pomoći da otkriješ svoje mjesto u političkom životu Republike Hrvatske. Zamislili su četiri jednostavne situacije, a na tebi je samo da se u svakoj odlučiš za neku od solucija: a, b, c ili d.
Inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma najavljuje marš koji će se održati 30. studenog u podne ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu. Organizatori upozoravaju na porast fašističkih simbola, prijetnji i zabrana u društvu, kao i na rastuću nesigurnost građana. Poručuju da je šutnja opasna i pozivaju na zajednički otpor relativizaciji fašizma te na obranu javnog prostora, kulturnih programa i sigurnosti. Marš se predstavlja kao prvi korak u dugoročnom antifašističkom djelovanju. Index
Kako se u školama predaje antifašizam? Prema istraživanju Documente, tek kao fusnota povijesti – u tri retka. Povjesničari, muzealci i aktivisti upozoravaju da je riječ o vrijednosti borbe za slobodu i ljudska prava, a ne samo o prošlosti. Vida TV donosi priču o tome što su pokazala nova istraživanja i na koji način se antifašizam ipak čuva – kroz muzejske postave, šetnje gradom i izložbe...
U Crnoj Gori najveću državnu nagradu, nazvanu u čast antifašistima, dobiva pisac koji slavi četnike, u Srbiji četnici slave sami sebe, u Hrvatskoj ovih dana slave ustaše, a slovenska zastupnica kroz Evropski parlament uspješno gura rezoluciju o zločinima jugoslavenskih komunista u kojoj se antifašistička borba ne spominje ni slovom… ovdašnjim revizionistima Jugoslavija ne smeta zato što bi doista bila nekakav politički faktor ili stvarna prijetnja lokalnim nacionalizmima, nego zato što njena povijest čuva sjećanje na široki narodni pokret otpora, na hrabrost kojom se u blokovski podijeljenom svijetu gradio vlastiti put i, napokon, na sposobnost da se dokaže – a baš to je danas najveća hereza – da politika ne mora ostati umijeće mogućeg, nego može postati vještina kojom se ono naizgled nemoguće pretvara u stvarnost. Jer kako god da okreneš, jugoslavenski je period bio jedini kada je na našim prostorima zaista imala smisla ona rečenica, znate već na koju mislimo: “Ovo što ima kod nas, toga nema nigdje na svijetu.” Boris Postnikov za Novosti
Iako sam svjestan groznih zločina partizana u i oko Zagreba nakon oslobođenja Zagreba, iako cijeli život slušam o sudbini strica Karla, iako su komunističke vlasti razvlastile moju obitelj i potjerali na ulicu moju baku i majku, uzevši im našu obiteljsku kuću koja se i danas nalazi na Svetom Duhu, u ulici Šestinski dol 13, ja neću nikada, kao biskup Šaško, ali nikada, relativizirati grozotu zvanom NDH niti još strašnije zločine ustaša. O tome svjedočim godinama, u izjavama, člancima i knjigama i to je stvar dobro poznata o meni. Za razliku od biskupa Šaška ja, bez obzira na partizanske zločine, smatram da je Zagreb 8. maja 1945. – oslobođen! Trebali smo biti oslobođeni, oni tada i mi danas, jer da nije bilo partizana i njihove junačke borbe mi bismo bili gubitnici i ne bi bilo Hrvatske! Drago Pilsel za Autograf.
Stotinjak godina od dolaska fašističkih vladara na tronove europskih zemalja, imamo priliku vidjeti kakve posljedice na Zapadu nosi antifašizam shvaćen kao puka povijesna činjenica, a ne kontinuirana praksa. Maskirani agenti u SAD-u otimaju ljude na temelju njihovog etniciteta i šalju ih u salvadorske zatvore, dok se zahtjevi za minimalnu inkluziju manjina u državnim institucijama brišu. Napadi na slobodu govora, ustav i edukaciju, uz već spomenuto, trebali bi biti očekivani sjetimo li se da je na inauguraciji Donalda Trumpa najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, ujedno jedan od glavnih ulagača u predsjedničku kampanju, izveo nacistički pozdrav…
Antikapitalistički teoretičari poput Maxa Horkheimera postuliraju da neizbježnost akumulacije bogatstva u tržišnoj ekonomiji nužno stvara psiho-socijalne uvjete povoljne za rast autoritarnih i vještačkih ideologija poput fašizma. Neki, poput Clare Zetkin, u fašizmu vide obrambeni mehanizam kapitalizma. Nije na odmet podsjetiti niti to da je upravo Benito Mussolini definirao fašizam kao stapanje države i korporativne moći, niti da je prvi koncentracijski logor u Njemačkoj bio rezerviran za ljevičare. H-alter a Trnjanski kresovi pale se i dalje, u spomen na oslobađanje Zagreba (Jutarnji).
Povijesno razdoblje koje okorjelim režimlijama osobito smeta upravo je ono u kojem smo, po kriterijima svjetske povijesti, sudjelovali u nečem velikom – u pobjedi nad nacističkim i fašističkim politikama. Nekada su i oni, doduše zbog pogrešnih, duboko režimskih razloga, ovu pobjedu slavili, sada tu pobjedu antagoniziraju. Treba ih razumjeti, iako ih ne treba u tome podržavati. Najveći povijesni događaj, najveći uspjeh hrvatskog naroda sudjelovanje je u antifašističkom pokretu, tada smo ustali protiv globalnog zla i to zlo smo pobijedili. U tom pobjedničkom antifašističkom pokretu sudjelovao je, kao partizanski časnik, i Franjo Tuđman.
Ostaje činjenica da je on dosljedni, pasionirani zagovornik hrvatskog antifašizma, da je bio hrvatski predsjednik, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu te da se Domovinski rat, a i u tome se slažemo Tuđman i ja, ne može koristiti kako bi se negirao značaj antifašizma. Hrvatska je bitno antifašistička država, ona je nezamisliva bez antifašizma. Marko Vučetić za Autograf
Antifašizam danas obrana je demokracije i njenih temeljnih odrednica, slobode i ravnopravnosti. Nasuprot stoje ekstremno desne stranke i pokreti, poput AfD-a u Njemačkoj ili Geerta Wildersa u Nizozemskoj, koji zastupaju radikalni nacionalizam, dehumanizaciju pripadnika pojedinih grupa i militarizaciju društva. Te totalitarističke tendencije oduvijek fasciniraju dio ljudi i, za neke, predstavljaju motiv bavljenja politikom. Današnjim generacijama trebale bi takve tendencije biti poznate iz knjiga o usponu fašizma u Europi 1920-ih i 1930-ih godina. Suprotstavljanje tim trendovima, kao i veličanju fašističkih režima iz vlastite prošlosti koji su slične stavove provodili u djelo, prirodno je zvati antifašizmom. Odgovori koje na krize nudi ekstremna desnica, osim što su u pravilu nehumani, obično su nedopustive simplifikacije, a njihova provedba i rezultati vode u veći problem od onoga koji se pokušava riješiti. Međutim, izbor između slobode i sigurnosti ozbiljan je i složen problem za svako društvo. Zoran Pusić za Novosti
A onda opet… ali ne moramo dalje. Od Srbije do Hrvatske, od Hrvatske do Rusije, od Rusije preko Ukrajine do Kanade, od Kanade do Poljske: na sve strane antifašisti. Vodi se borba preko Instagrama i Twittera, na splitskim plažama i po svečanim obljetnicama, na postamentima i u parlamentima. U ime antifašizma prekraja se antifašistička povijest, u ime antifašizma se slave nacisti, u ime antifašizma pljuje se po fašističkim žrtvama, u ime antifašizma zatvaraju se antifašisti. Koliko antifašizma, pitate? Ovako od oka, čini se previše. Uza sav taj antifašizam, netko bi lako mogao smetnuti s uma protiv čega se točno borimo. A za to vrijeme, sa svih strana globusa nadire nešto što izgleda kao fašizam, hoda kao fašizam, kao fašizam se glasa i kao fašizam glasa, ali uporno odbija nazvati se svojim pravim imenom. Odbija, dok ne bude prekasno. Novosti
