Zašto je cijepljenje protiv pandemije prepušteno samo privatnoj farmaceutskoj industriji, zašto je, na primjer, Hrvatska budzašto dala Plivu i zatukla njezin istraživački dio, zašto je ubila Imunološki zavod? Ama po onoj istoj logici po kojoj birači nastoje da pričuva u stambenom kondominiju bude što manja, pa se čude kao beba brutoproizvodu kad stigne potres, a oni nemaju čime ni dimnjak popraviti. Kratkovidna politička klasa nije gluplja od onih koji je biraju. Ako je biraju, pa nemaju ni onu viktimističku izliku mirnih snositelja diktatura – piše Boris Vlašić.

Boris Vlašić komentira izbor novog predsjednika Vrhovnog suda: Malo je bitno je li u pravu predsjednik koji se poziva na Ustav, ili premijer koji se poziva na zakon. Predsjednik i premijer ustvari govore o moći, svojoj, a kojom utječu na sudstvo. Mi samo moramo izabrati za koga ćemo navijati. No, navijanje nema veze s onim što će se zbiti. O profesorici Đurđević će odlučivati isti Ustavni sud kojega je javno osramotila. Odlučivat će i saborski zastupnici, glasat će o njoj. Većina pripada HDZ-u. I, koliko sada vrijedi wild card, ekskluzivna pozivnica?

Pero Pirker pokopan je na Mirogoju, nedaleko od Aleje velikana. Grob mu ne odudara od okolnih. Poseban je zbog ploče s mozaikom. To je sve. Nema izdvojenosti, nema iluzije nadčovjeka. Pokopan je pored Zagrepčana o kojima se brinuo. Stradao je politički, s ostalim “proljećarima”. Zagreb mu nije dao ulicu ni trg. To je razlika između gradonačelnika. Neki su veliki djelima – piše Boris Vlašić.

Srbi su u ovoj zemlji, koju od njenog nastanka najjače određuje HDZ, bili oni čije se javno postojanje ignoriralo, oni na koje se nije obraćala pažnja, oni čije se pismo razbijalo i uništavalo. Srbi su Hrvatskoj bili i jesu dobri samo ako su neprimjetni. Ne znati ćirilicu uvijek je bio HDZ-ov odnos prema Srbima, legitimacija pravoga državotvornog i najboljeg hrvatstva – komentira Boris Vlašić u Jutarnjem izjavu HDZ-ovog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Davora Filipovića da ne zna ćirilicu (inače, rođen je 1984. u Sarajevu). Jutarnji

Svi imaju nešto. Svakom je ozbiljno i svatko zaslužuje šansu s cjepivom. I nitko od njih ne spada u zdravstveno osoblje, nitko nije u staračkom domu, nitko ne spada u one kojima je Plenković prvo namijenio cjepivo. Trebali su čekati treću fazu. Svi su sada bolesni i nemoćni i svatko ima pravo izbjeći rizik – piše Boris Vlašić.

Nije normalno da se odlukom premijera jednako bogati i jednako siromašni građani dijele po principu teritorija. Onima na potpomognutom području će cijela država, svi mi, sanirati štetu, isti takvi u Sisku će plaćati 20 posto. To nema smisla. Riječ je o obnovi doma, a ako država sudjeluje, onda to mora biti prema principu oštećenja i financijskih mogućnosti svakog pojedinog. Žrtve su ljudi, a ne ekonomska područja – piše Boris Vlašić.

Boris Vlašić piše o još jednom mutnom slučaju u Aleji velikana: Prije nego što je natječaj uopće bio raspisan, naručene su četiri kućice za prodaju cvijeća i svijeća na Mirogoju. Naručila ih je treća tvrtka, očito znajući da će joj trebati te kućice za određenog naručitelja ili su ih mislili i oni dilati na nekom internom natječaju. Najbolje, sve četiri tvrtke koje su dobile povlaštena i skupa mjesta prepustile su svoj biznis obrtu bivše pjevačice Veline Oršolić, Velina designu.

Mi jednostavno, još od Tuđmana, njegujemo osjećaj posebnosti i moći. To je taj balkanski stil osiguranja s crnim limuzinama, rotirkama, brzom i bezobzirnom vožnjom. To fascinira klince. Osiguranja postoje svagdje i potrebna su, ali se u pametnim zemljama ne pokazuju bez razloga. Ionako pompozno čuvanje zgrada ne rješava problem nesigurnosti života u Hrvatskoj s gomilom skrivenog ratnog oružja, sustavima koji ne uspijevaju štititi žene, tisućama apatičnih, revoltiranih i ojađenih. Da je napadač umjesto u šumu pobjegao u školu s drugim planom, bismo li i onda štitili institucije vlasti?, pita se Boris Vlašić.

Nije li premijer tvrdio da ne zna ništa, a ipak ne djeluje uvjerljivo? Javnost ne treba nikome vjerovati samo zato što je riječ o ljudima na visokim pozicijama. Funkcija nije moralna kategorija. Istražna povjerenstva u hrvatskoj povijesti nisu služila da saznamo ono što smo znali niti da se zadovoljimo zaključcima koja su donosila. Koristila su nam da se bitni akteri afera suoče s pitanjima koja im nitko ne bi postavio. Zato su dobra istražna povjerenstva ako su u njima ljudi koji uistinu žele odgovore na prava pitanja. Zbog toga ona ne bi trebala nikome smetati i trebalo bi pomoći u njihovu osnivanju. Jednostavno, kada je netko protiv toga da se postavljaju pitanja, kao sada Hrvatska demokratska zajednica, onda je prvo sljedeće u nizu – zašto vam smeta istražno povjerenstvo? Piše Branko Vlašić za Jutarnji list

Pojavio se netko koga mogu pitati sve, od toga koliko dugo treba nositi kapu da se prikrije ona rupa od samošišanja, ako je plava strana maske za van, je li bijela za po doma, ulazi li i zračenje 5G kroz rupu za dimnjak ili samo koronavirus i otrovna kiša iz Černobila, pa do toga hoće li biti ljeta na Savi ili bih mogao tamo osnovati OPG za biznis. Ili sam opet džabe dao 18 posto prireza? Pojavio se Andrija – piše Boris Vlašić, koji je popričao s momkom.