Dok Bekim (Alban Ukaj) i Anita (Adriana Matoshi) sa skupinom ljudi čekaju na posmrtne ostatke stotinu ljudi ubijenih 1999, nadajući se da su Anitinini roditelji pronađeni, njen ujak Musa koji je izgubio oba sina im daje savet o potomstvu: „Što više, to bolje. Nemojte kao današnja omladina razmišljati o tome da li ima para ili ne“. Taj savet je vezan za njihovo predstojeće venčanje koje planiraju dok organizuju novi nameštaj za stan koji su kupili.
U šatoru, na belim platnima su poređane kosti sa imenima i brojevima, na koje oni koji su pronašli svoje najmilije polažu po jedan cvet. Ovo je uvod u kosovsko-albansku produkciju ‘Brak’ Blerte Zequiri iz Prištine, rediteljke na koju treba obratiti pažnju, a koja već ima zapažen uspeh sa svojim prethodnim kratkim filmovima.
Dok se voze natrag kući, Anita setno zaključuje da bi joj bilo lakše da zna kakva je sudbina snašla njene roditelje, ne znajući da joj loša vest nije stigla samo zbog toga što je buduća punica vlasti zamolila da joj ne kvare svadbu. Mladi par deluje na prvi pogled kao svaki drugi koji se nalazi pred velikim korakom. Posla oko slavlja ima preko glave, takođe i oko bara čiji je Bekim vlasnik. Treba izabrati novu kuhinju i prepraviti venčanicu koju je nekada nosila Anitina majka, a koju je ova kao tinejdžerka krišom oblačila i pored zabrane. Za te prepravke se stara šogorica Zana, čiji je to zanat.
Idila se ruši iznenadnom pojavom Bekimovog druga iz mladosti Nola (Genz Salihu), muzičara koji živi u Francuskoj. Prvo veče, budući mladenci i pridošlica se zapijaju u Bekimovom baru i iako se povremeno čini da postoji čudna iskra u zraku, sve deluje u redu dok između ljubavnika ne dođe do potpuno skurilne svađe tokom koje Anita ostaje sama na cesti, u čudu. Nekoliko dana će ostati bez ikakvog objašnjenja, tužna i bez ijednog telefonskog poziva, da bi tek posle lažne poruke o trudnoći usledilo ne tako glatko pomirenje.
Pomen Nolovog imena kod Zane izaziva čudnu reakciju – na licu joj se javlja paničan strah i objašnjenje koje daje je da ovaj navodno ima loš uticaj na njenog brata. Kroz čitav niz suptilnih nagoveštaja, rediteljka gledaoca polako navodi na zaključke – pogledi, zagrljaji, pokoji komentar. I naposletku incident na ulici kada Nol biva prebijen od strane homofoba koji, dok ga šutiraju, prosipaju jezive izjave o tome kako je „Hitler znao zašto je od takvih kao on pravio sapune“. Po prijemu u bolnicu zbog nanesenih povreda, Nol poziva Bekima koji se nalazi usred porodične večere na kojoj ne postoji druga tema od venčanja. I kada ovaj reaguje tako što odlazi da ga pokupi automobilom pod pretekstom da u baru postoji problem, pali se čitava žarulja. Mali vremeplov u kome ih vidimo znatno mlađe, sakrivene u stanu Bekimove majke Sadie (Kumrie Hoxha) dok se čuje gruvanje granata po Prištini, daje prvi uvid u pravu prirodu njihove veze. Dok leže jedan kraj drugog u spavaćoj sobi, posežu nežno, ali i oprezno jedan za drugim. Dok Nol kontemplativno izgovara istinu o nemogućnosti njihove veze primedbom da jedino što može ujediniti Srbe i Albance je da „ih“ sve unište, Bekim uz smeh odgovara – „Mogu svi da nam puše“. Scena se iz prošlosti prenosi u sadašnjost – u strasnom ljubavnom činu dva muškarca posle bolnice. U jednom se budi nada, u drugom nespremnost da preseče pupčanu vrpcu sa majkom koja od njega očekuje da zasnuje porodicu. Iz straha od onoga što jeste, a što je još uvek veliki tabu u svim balkanskim zemljama, on će odbiti i da bude domaćin LGTB žurke zatvorenog tipa u svome baru, reagujući kao svaki homofob.
Happy enda nema i venčanje se dešava. Bekim je preplašen svoje homoseksualnosti i nema snage da se od nje otrgne, dok Nol njegov kukavičluk nema snage da trpi. I time se gradi buduća tragedija u kojoj niko neće biti potpuno srećan ni svoj.
‘Brak’ je neverovatno ubedljiv film koji je građen na dobrom scenariju i odličnoj glumi, uz veštu režijsku ruku. On otvara rane društva koje se još uvek bori sa tragedijom 1990-ih i sa tradicionalnim normama u kojoj LGTB prava nemaju prostora, primoravajući ljude da se prikrivaju i štite ulazeći u brakove sa osobama suprotnog pola, živeći životima drugih. (8/10)
Režija: Blerta Zeqiri
Scenarij: Blerta Zeqiri & Keka Kreshnik Berisha
Uloge: Alban Ukaj, Adriana Matoshi, Genz Salihu
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama
Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji
Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu
Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju
Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.
Pametno i slojevito ostvarenje kakvo već dugo nismo vidjeli u američkoj kinematografiji – kaže Nenad Polimac o filmu ‘Nomad land’ američke Kineskinje Chloé Zhao. Posebno mu se sviđa jer jer se vrlo dosljedno nastavlja na tradiciju američkih nezavisnih filmova koji koketiraju s dokumentarnim prosedeom.
‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal
Peter Bradshaw: Vrijedan film ‘Poly Styrene: I Am a Cliché’ o prvoj britanskoj tamnoputoj liderici nekog rock benda
Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.
Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.