– Glumci sa scene dok govore, ili viču, prskaju kapljice sline često i deset metara udalj. S maskama, dakako, ne mogu glumiti. A Što ako je kolega, koji se upravo nakašljao, zaražen? Pitanje je hoće li ovo ljeto biti kakvih predstava barem na otvorenom. Nadam se da će ih ipak biti. Onako kako su u srednjem vijeku putujući glumci nastupali po vašarima sa svojih kola, tako bi mogli i sad, piše Tomislav Čadež.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Vidić kombinira realizam i satirično pretjerivanje izvanredno vješto, toliko da koji put i ne primijetiš na koju te je stranu odvukao… Dojmljiv roman – preporučuje Tomislav Čadež ‘Faradayev kavez’ Ivana Vidića o razočaranom čovjeku koji se bavi zatvorima.
Ukratko: “Proces Kafka” jest tri sata Kafke i nula minuta dosade. Nema praznog hoda, ima Kafkina zaumna humora (ne jedino iz “Procesa”, više iz novela), ima kongenijalne teatralnosti i ima emocija, koji se često rađaju iz neobično hladnih momenata zagrijanih monumentalnom, sugestivnom glazbom nasnimljena orkestra… U prigodnom kostimu s nožicama golemim spužvastim, a javlja se na sceni i sam Penović, za kojeg misliš da je scenski radnik. Predstava tek ispočetka slijedi radnju Kafkina romana, potom se referira na druga njegova djela dok se ne proširi do neprepoznatljive intertekstualnosti, a zatim odlazi u predjele mašte i satire zapravo suvremenog društva. Ukratko, predstava koja će vam se svidjeti i ako ništa ne shvatite – piše Tomislav Čadež o predstavi “Proces Kafka” u Teatru &TD.
Onoliko koliko mi je serijal “Ljubav je na selu” antipatičan, toliko mi je ovaj prehrambeni natjecateljski šou simpatičan. Naime, ovaj prvi iskorištava ljude skromnije pameti tako što njihove nerješive nedostatke servira publici da bi se ona mogla osjećati nadmoćnom. Hraniti se tuđom nesrećom – nema odvratnije navike, osobito ako se potiče legalno i, kako se kaže, legitimno… Nije ovdje, dakako, na koncu, zapravo riječ o kulinarstvu, kao što i u “Ljubavi na selu” nije posrijedi ljubav, nego je i u prvom i u drugom slučaju u igri ljudska narav – u nedostatku kazališnih atrakcija Tomislav Čadež, Jutarnji, recenzira televizijsku kulturu.
“Dramaturgija jest pak prije svega uspjela zato što je Tišljarić pronašao u ovome, rekao bih, socijalnom djelu s američkog juga jednu obično neistraženu dimenziju: žene dominiraju u naoko patrijarhalnom okruženju konzervativne sredine. Žene su te koje uništavaju jedne druge, žene su te koje se poigravaju s iluzijama muškaraca i žene su te koje ovdje, da tako kažem – misle. Senka Bulić kao Blanche Dubois upravo je senzacionalna. Krhkost te južnjakinje nikad usuglašene sa svijetom dala je otpočetka jasno, ali ne i banalno.” Komentira Tomislav Čadež za Jutarnji list
Talijanska drama riječkog HNK dala je važnu predstavu, koja izlazi iz okvira manjinskog teatra za lokalnu zajednicu i predstavlja vrijednost za širu i talijansku i hrvatsku kulturu. “Evanđelje neprijatelja” (Il vangelo del nemico), drama Roberte Dubac (r. 1974. u Kopru, odrasla u Kaštelu pokraj Buja, živi i radi u Lombardiji), ponajbolji je “mali” tekst koji sam pročitao posljednjih nekoliko godina, a redatelj Giulio Settimo sa svojom je umjetničkom ekipom utemeljio na njemu snažnu i pametnu predstavu, u kojoj jest sve teatarski mišljeno i nema čega “literarnog” i nategnutog, kako bi se lako moglo ukrivo otići s ovim tekstom neotpornim prema nemaru i gluposti. Piše Tomislav Čadež za Jutarnji list
Odlično Mandić najavljuje zbirku tekstova pisanih u karanteni: Zadivljuje raspon Čadežove intuitivnosti, razdražene maštovitosti koja mu je omogućila da u 100 fragmenata obiđe čitav svijet samo buljeći u strop svoje sobe, dok ga zasljepljuje bjelina ekrana njegova računala. Čitajmo “Hrvatski Decameron” (makar i ne ševili?), jer nešto bolje na temu PANDEMONIJUMA u našoj prozi nije stvoreno!
‘Dnevnik samoizoliranog intelektualca’ Tomislava Čadeža iz Jutarnjeg izašao i kao knjiga
Rade Šerbedžija nanovo daje monodramu “Moj obračun s njima”, nakon, eto, mnogih desetljeća igre; igrao je u socijalizmu, u kapitalizmu, kao mladić, kao zreo čovjek, a sad igra kao kakav zreo mladić. Šerbedžija jest dakle odustao od drame ionako sumnjive katarze, ove naše zapadnjačke, koju pogrešno poistovjećujemo s antičkom, a mjesto nje ponudio je zanimljivu i ludizmom pogonjenu predstavu o predstavi; predstavu o tome kako nastaje kazalište. A nastaje slučajno i komplicirano. Dublja je istina predstave, te zato ona jest dojmljiva, to što je Krleža pridošao pred nas kao drzak mladić, lucidan i, oksimoronski kazano, poticajno depresivan, a posve iz našega vremena jer govori upravo o nama danas. Piše Tomislav Čadež za Jutarnji list
Njegova simbolična vrijednost ravna je simboličnoj vrijednosti države. Pogotovo u malih naroda. Lišeni kulture, lišeni su identiteta. Neugodno mi je, štoviše, uopće pisati ovaj komentar, kao da niti nema potrebe za njim. Ministarstvo manje-više, rekli bismo, koga briga – piše Tomislav Čadež ironično i rezignirano.
Otprilike četvrtina Šveđana danas umire sama. Za preminulima pak, često, ne traga nitko. Jer se i ne zna da su preminuli. Možda susjedi i znaju, jer u neko doba iz stana pokojnikova širi se vonj smrti, ali ne miješaju se eto u ‘tuđa posla’. Normalno je u Švedskoj da se trideset godina ne čujete s majkom. Svatko živi svoj život, svatko se ‘samoostvaruje’, posao, kuća, televizor, nitko nije gladan, svakome je plaća dovoljna, svatko gleda da udovolji prije svega – sebi, piše Tomislav Čadež.