Koherentno je uprizorio borilište koncepcija ideološke arene Krležina literarnog kozmosa i pritom stvorio predstavu besprijekornog tempa, lišenu viškova, čvrsto usidrenu u priči ali otvorenu za bogate konotativne rukavce. Planinićev redateljski rukopis, autorski teatar koji spaja intelektualnu ambiciju i snažnu vizualnu poetiku, prepoznaje se u hrabroj konceptualnoj gesti i slojevitom dramaturškom tkivu, što u njegovu slučaju u pravilu znači vrlo uspješno prevođenje kompleksnog predloška u kazališnu formu. Gea Vlahović za tportal.

Frljić radi dvije vrste predstava, prve su donekle klasične dramske predstave, ali uvijek s nekim njegovim twistom, a druge su predavanja na izabranu temu. Nakon nešto manje od dva sata Inkubatora, dok je sarajevska publika nagrađivala glumačku ekipu zasluženim stajaćim ovacijama, moja sestra se nagnula prema meni i šapnula: “Predavanje.” Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora. Možda je potrebnija Berlinu, Zagrebu i Beogradu nego Sarajevu, gdje je gostovala… Gordan Duhaček za Kulturpunkt

Odlična recenzija očito odlične predstave: Ljubavni trokut sastavljen od triju moralno pozitivnih likova, vođenih iskrenim emocijama, plemenitim nakanama i dubokom željom da ne povrijede drugoga rijetka je konfiguracija u dramskoj književnosti. Popovski to majstorski kapitalizira u stilistički razigranu, silno zabavnu predstavu, punu maštovitih dramaturških rješenja i živopisno nijansiranih, divno odigranih uloga, predstavu koja u svijetu u kojem je sve glasno, isprazno i fragmentirano koristi upravo te registre da bi ih iznutra rasklopila i bukom otvorila prostor za šapat pa – kroz romantiziranu priču o Cyranu de Bergeracu, pjesniku-ratniku, čovjeku ‘s predugim nosom i prekratkim mirom’ – donijela onaj, danas tako rijedak doživljaj, emocionalnu katarzu. Pročitajte sve na Tportalu.

Ukratko: “Proces Kafka” jest tri sata Kafke i nula minuta dosade. Nema praznog hoda, ima Kafkina zaumna humora (ne jedino iz “Procesa”, više iz novela), ima kongenijalne teatralnosti i ima emocija, koji se često rađaju iz neobično hladnih momenata zagrijanih monumentalnom, sugestivnom glazbom nasnimljena orkestra… U prigodnom kostimu s nožicama golemim spužvastim, a javlja se na sceni i sam Penović, za kojeg misliš da je scenski radnik. Predstava tek ispočetka slijedi radnju Kafkina romana, potom se referira na druga njegova djela dok se ne proširi do neprepoznatljive intertekstualnosti, a zatim odlazi u predjele mašte i satire zapravo suvremenog društva. Ukratko, predstava koja će vam se svidjeti i ako ništa ne shvatite – piše Tomislav Čadež o predstavi “Proces Kafka” u Teatru &TD.

Redatelji Svrtan i Minkoviću potrudili su se da pronađu glumce najsličnijega mogućeg fizikusa i habitusa glumcima iz Golikove podjele za seriju… Općenito, ova je predstava uspjela glumačka parada. Svakoga tko želi ponovno vidjeti Dudeka, Regicu, Cinobera, Presvetlog i Besnog, zaista će ih ugledati, kao pojedinačne likove – piše Tomislav Čadež o novim Gruntovčanima u Kerempuhu. Priča –  Gruntovčani žele okoristiti sredstva iz fonda Europske unije.

Radnju neću prepričavati, a Ronald Žlabur kao najstariji brat Peru pamtljiv je, energičan, cio u grču i sputanom pokretu kao kontrapunktu spretnoj jezičini. Srednjeg brata, Dragu, tupavka, također s duhovitim stanovitim odmakom, igra Igor Mešin. Najmlađega brata, Ivicu, mladi Ivan Magud igra dosta, rekao bih, drsko, otvoreno, no ponešto je preglasan. Bilo kako bilo, lijepo se razvija kao glumac. Možda da se eto manje trudi i poradi na mimici… – piše Tomislav Čadež za Jutarnji.

Tomislav Čadež vrlo pohvalno piše o novoj predstavi HNK u režiji ruskog redatelja Vasilija Senjina i u zaključku meditira: Generalno gledano, predstava je uspjela zato što ne prepričava roman, negoli živo daje njegove protagoniste… Ukratko, ova trosatna predstava (sa stankom) ozbiljna je i zanimljiva radnja. Osobito prvi dio, dok se u drugome zbivanje ponešto raspada u intimnijim dijalozima. Ono što jest u njoj suvremeno, jest ujedno ono što je u njoj i klasično: potraga za srećom uvijek je varka. Čovjek, svojim ustrojem, ne jedino da ne može biti dobar, on ne može biti niti sretan. Ali, svakako će pokušati da sreću dosegne. Inače život zbilja ne bi imao smisla, ni za loše, nit za takozvane dobre ljude.

Iva Mihalić kao Antigona i Luca Anić kao Ismena, lišene mizanscena, ustobočene jedna prema drugoj, kao da se svade oko toga tko je ukrao toster. Znači, kao neka Anđa i Irena nadvikuju se one toliko neprirodno da osjetiš kako glasno izgovaraju tekst pritom ništa ne misleći osim da izgovore taj tekst. Prezentno se ispomažu rukama, osobito Luce Anić, koja pjevucka te brza rukama kao da će zaplivati u hladnoj vodi. Nema ničega tragičnog, zanimljivog, uvjerljivog u njihovim pojavama, a ne pomaže niti to što je mizanscen sveden eto na to da glumci stoje ili sjede, a režija na to da jače ili manje – viču… – tako piše Tomislav Čadež, a ima toga još, smjestite se udobno i uživajte.

Prva je “Neprijatelj naroda” po Ibsenu u režiji Thomasa Ostermeiera na Festivalu svjetskog kazališta: Sedmeročlani ansambl demonstrirao je takvo jedinstvo glume i režije te jednako vratolomno napuštanje istih, da ne vjeruješ vlastitim očima i osjećajima. Događaj sezone. Druga je kritika nove predstave Paola Magelija “Malograđani” Maksima Gorkoga u Gavelli: Ove naše zagrebačke glumce kao da bi gotovo redom sve valjalo nakon ljetne stanke poslati na kakav tečaj obnove, ne duhovne, nego li disaone. Gotovo kao da su svi zaboravili uzimati zrak, pa su im uloge “presječene“ jednim neugođenim nadvikivanjem. Možda da im se organizira odlazak na trudnički tečaj (za one koji su ga eventualno prošli, da ponove). (Ne morate u kazalište da biste uživali u Čadežovim kritikama.)

Glumac i redatelj Miran Kurspahić praizveo je u dvorani Gorgona u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti predstavu ‘Victims4Life –Žrtve za život’ u kojoj glumački trojac u formi svojevrsne katoličke liturgije i ponešto modificiranih osobnih ispovijesti donosi duhovitu, gorku društvenu satiru na temu domoljublja, nogometa i crkve, a istodobno i autoironični prikaz vlastitih života, piše T-Portal. Tomislav Čadež hvali drugu predstavu – Euripidovu ‘Alkestidu dubrovačkog Kazališta Marina Držića u adaptaciji Lade Kaštelan  – suvremenu priču o ljudskom doživljaju smrti, jednu zapravo tihu pohvalu ateizmu, jednu nježnu priču o neshvatljivom, jednu, na koncu, ljubavnu priču o dubljem trajanju žena u svijetu negoli muškaraca.