Chinook je poslednja beleška Sejaranovića, na zgužvanom papiru koju je vetar odneo, pa nam je stigla s pet godina zakašnjenja. Posthumno objavljen, nedovršen, ali značajan upravo zbog te nedovršenosti, Chinook je dokument i elegija, završni uzdah pisca čiji je život bio neprekidna potraga za mestom, mirom, identitetom i, na kraju, jezikom u kojem će se izgubiti bez traga. “Činok, možda Činuk ili čak čanak, nisam siguran. Istina da je to nešto na arapskom“ (str. 5)., priznaje i sam pripovedač, ali ta reč svoju višeslojnost crpi pre svega iz italijanskog stripa Ken Parker.

Tamo Chinook označava topli i suvi vetar koji duva s planina u prerije Severne Amerike, a ujedno je i poslednja reč koju glavni junak izgovara kada je teško ranjen. Istovremeno, Chinook je ime starosedelačkog indijanskog plemena iz Severne Amerike.  U romanu Sejranovića, Chinook je i ime Indijanke koju glavni junak spašava, figure koja simbolizuje snagu, slobodu i pripadnost svetu koji je istovremeno stvaran i simboličan. U tom smislu, reč Chinook poprima jasnu simboličku funkciju: označava prolaznost, lutanje, vetar koji nosi čoveka s mesta na mesto – bez sidra, ali i bez jasnog cilja. Dakle, Chinook ovde jeste i vetar, i žena, i znak nomadskog identiteta – metafora čoveka koji nikada ne pripada sasvim, ali svuda ostavlja trag. Booksa

Slijedili su romani “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin Huckleberry Finn” i žanrovski neodrediva knjiga “Dnevnik jednog nomada”. U njima je, zapravo, nastavljao ono što je započeo u “Nigdje, niotkuda”, a što je za njega bilo više i veće od književnosti. Ili je, možda, bilo upravo književnost, njen jedini smisao. U tih nekoliko knjiga su Bekimov dom, njegova biografija, pasoš za prelazak granice između Hrvatske i Slovenije, njegov identitet. Njegov je talenat bio lijep i raskošan, kao u antičkih junaka duša mu se ogledala u liku i pojavi, i ne samo da je uvijek pisao samo o onome što mu je bilo sudbinski važno, nego je u tim knjigama sastavljao sebe. U posljednjoj, “Dnevniku jednog nomada”, pisao je o knjigama koje su mu bile važne i koje je čitao, živeći i stalno se premještajući. Bio je jedan od onih svetih ljudi, čije uspomene nisu tek posljedica fizičkih senzacija. Na njega se može primijeniti ona rečenica Georgija Gospodinova: “Čitanje stvara uspomene” – piše Miljenko Jergović u Jutarnjem.

Zar je spustiti zastavu za jednim mrtvim piscem stvarno takva svinjarija, pa još u Bosni i Hercegovini, gdje zastavama svakodnevno pokrivaju lijesove baraba i bitangi, grme plotuni za budale i varalice, visoki svećenici svih vjera mole za duše nezasitnih pljačkaša i čitavi parlamenti ustaju da se u tišini oproste od ratnih zločinaca, uglas reknu “slava mu” za baš svakim nacionalističkim govnom? … Kazali su da Sejranović ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje Sejranovića. Kad pogledaš tko je tu netko i nešto, bolje ti je ostati nitko i ništa – Ante Tomić, Slobodna.

Netko pretvara život u knjige, a ja, eto, činim obratno, izjavio je Serjanović nakon plovidbe Savom, avanture koja je inspirirala roman ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’. O putovanju je Japanac Moku Teraoka snimio neobični dokumentarac koji se može pogledati na YouTubeu.

Lupiga…

Mora čovjek i živjeti, a ne samo pisati. Bavim se mnogim drugim stvarima, ali čitavo vrijeme razmišljam o novom romanu. I onda kada ta ideja sazrije, osamim se i pišem. Nije pisanje samo kad sjedite za kompom i lupkate po tastaturi, to je samo jedan dio procesa. Ja svaku knjigu naprije “napišem u glavi” – priča književnik Bekim Sejranović u velikom intervjuu za Buku.

“Sejranović je obuhvatio i obradio nekoliko bitnih tema savremenosti, npr. šta se zbiva kada jedan Bosanac, Sirijac ili sl. mora napustiti svoj jezički kontekst te integrisati se u potpuno novi poredak gde je doslovno na samom početku bilo kakve samoaktuelizacije. Natuknuo je Sejranović veoma suptilno kako izgleda nacionalizam ispod površine na razvijenom Zapadu. Nadalje autor nameće i temu identiteta, da li nas određuje naše poreklo? Roman sa ovakvom filozofskom osnovom ne može biti puki osobni roman o zgodama i nezgodama pripovedača”, piše Booksa o novoj knjizi Bekima Sejranovića Dnevnik jednog nomada.

“Kad pogledam sve te genijalne pisce, vidim kako mnogima kraj nije bio baš lijep, svi su nekako na*ebali. Nema lijepog kraja. Nikome. Ja sam oduvijek bio poput kameleona, da ne kažem štakora, koji se cijeli život prilagođavao situacijama. Od govora do ponašanja. Još od malih nogu. I tako sam polako izgubio sebe. Tako je bilo i s mojim ljubavnim odnosima. Upao bih u nečiji život i samo se prilagodio. A u biti sam jako sramežljiv tip, ali ljudi ne kuže”, kaže pisac Bekim Sejranović u intervjuu za T-portal.

U svim svojim prozama Bekim Sejranović analitički promišlja i iznova preslaguje vlastitu intimu. U najnovijem romanu ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’ kao i uvijek dosad kroz niz anegdota, žanrovski eksperimentalno i tek naoko neobavezno perpetuira za njega elementarno važne teme egzila, drugosti, sjevernjačke inzularnosti, izmještenosti i nepripadanja, nomadizma. Čini to autoterapijski, autopoetički, ovaj put bez ostatka, do kosti, kako bi se riješio balasta prošlosti i mogao krenuti dalje. Riječ je o sjajnom piscu koji posjeduje pričalački nerv, mudrost stare duše, potentan humor, frapantnu lucidnost, pišu Moderna vremena.