Službena kanonizacija već blaženog Alojzija Stepinca unutar Katoličke Crkve nikada nije bila isključivo hrvatsko pitanje, iako se u određenim političkim i crkvenim krugovima u Hrvatskoj, nažalost, upravo tako percipira. Riječ je o procesu koji traži duhovnu zrelost, eklezijalnu širinu i, na koncu, osjećaj zajedništva s cijelom Crkvom. U posljednjim godinama čini se da je ta tema previše ispolitizirana, i to ne iz pobožnih razloga. Stepinca se u određenim hrvatskim krugovima pretvara u simbol borbe protiv svega što dolazi iz Rima, i to ponajprije zato što je njegova kanonizacija sporna Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskoj političkoj sceni. Bi li Stepinac danas imao ovakav simbolički status da se, umjesto Titu i komunistima, odlučnije i javnije suprotstavio ustašama i Anti Paveliću? Upravo to pokazuje koliko je i sam Stepinac postao talac interpretacija koje s evanđeljem imaju sve manje veze… teolog Dalibor Milas za N1.

Ovdje je automatski generirani podcast pomoću Google NotebookLM. Napominjem da je sustav dobio samo tekst kolumne – glasovi i cijela dinamika podcasta je samostalno generirana – kaže sam Vojković na X-u. U kolumni komentira negodovanje dijela javnosti zato što Alojzija Stepinca dosad nisu proglasili svetim. Ako bi na vaš nagovor Stepinac bio proglašen svetim, naravno da biste se oko toga pohvalili. A znate što bi onda bilo? Tisuće drugih političara bi se zaputilo u Vatikan, od zahtjeva za novim biskupima do zahtjeva za novim svecima, sve kako bi pokupili neke svoje glasove. Crkva to ne želi…

Papa Franjo je Hrvatskoj podario troje blaženika, u vezi kanonizacije Alojzija Stepinca ostao skeptičan

Feljton: nadbiskupa Stepinca je 1946. Manolić osobno odvezao u Lepoglavu i iz nje 1951. prebacio u Krašić

Dakle, ”nacionalna lojalnost” je u Stepinca bila jača od nacionalne dužnosti i dužnosti prema istini. I kada je oduševljenje novom državom i poglavnikom splasnulo, Stepinac i kler nisu okrenuli leđa režimu, već su samo blago upozoravali na prekomjernost žestokih postupaka i deportacija u Jasenovac. Stepinac je nakon formiranja NDH uputio okružnicu kojom je svećenstvu preporučio novi režim (državu), iako je dobro znao da to nije ni samostalna ni slobodna država, već puki nacistički satelit. A ako to nije znao, onda je bio krajnje naivan, u što je teško (po)vjerovati. Pavelić je zauzeo pozu ”zatočnika kršćanstva” pod kojom se Hrvatska vraća svojoj drevnoj ulozi Antemurale Christianitatis, predziđa kršćanstva prema ”poganskom Istoku”. I umjesto da Stepinac i Crkva prokažu poglavnika i njegovu zločinačku politiku, nastojali su iz petnih žila umanjiti njegove zločine, a i Vatikan je o tomu šutio, iako je sve to dobro znao. Drago Pilsel za Autograf.

Kako prolazi vrijeme, a uskoro ćemo obilježiti desetu godišnjicu pontifikata pape Franje, raste frustracija onih koji su nezadovoljni odlukom Pape da obustavi proces Stepinčeva proglašenja svetim, a proporcionalno, kako vidimo, rastu i pretjerivanja o Stepinčevu liku i djelu. Laž je da je Stepinac ubijen – obolio je već u konfinaciji u Krašiću od bolesti zvane polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Imao je akutnu leukemiju. I naravno da izmišljaju i pretjeruju svi, od Zgrabljića do kardinala Josipa Bozanića koji su ovog 10. veljače ponavljali priču o ubojstvu i mučeništvu Stepinca. Nitko razuman i dobronamjeran neće zanijekati kreposti koje je Stepinac živio u herojskom stupnju, ali obaveza nam je još jednom kazati kako je Stepinac iz Lepoglave izašao potpuno zdrav. Drago Pilsel za Nacional.

Kao što mi je ovih dana rekao prijatelj, svećenik i teolog, u usporedbi s Isusom kao mjerilom nijedan čovjek nije svet. Zato mi ovakva kontekstualna odbacivanja svake sumnje u Stepinčevu svetost izgledaju kao kad bi u Velikom tjednu o Isusovu suđenju, presudi, muci i smrti kršćani meditirali u povijesnom kontekstu uživljavajući se u dvojbe koje je, sudeći Isusu, očito imao rimski prokurator Pilat, a još više u frustracije potlačenih Židova koji su vani vikali “raspni ga, raspni!” Ta, Isus je za njih bio proročki bundžija koji je među hramske zidine samo unosio nered i nemir, a da se ni mišlju, ni riječju, ni djelom nije zauzeo za vlastiti narod, njegovu težnju za slobodom i borbu za uskrsnuće njihove države. Isus je imao važnijeg posla, kao što bi ga danas i ovdje trebale imate obje njegove crkve. Piše Branimir Pofuk za Večernji list

Nikako se drugačije, doli nacionalističkom motivacijom ne može objasniti to stalno inzistiranje na pojmovima ‘crkva u Hrvata’ ili ‘Stepinčeva crkva’, što je tim tragičnije imamo li u vidu činjenicu da je katolicizam sam po sebi univerzalan i strano mu je svako ekskluzivno vezivanje uz određenu naciju. Što je dakle krajnji cilj svih navedenih nastojanja? Kad bi se Stepinac uzdignuo u status sveca, time bi, na Kaptolu računaju, bilo zaustavljeno svako propitivanje uloge Katoličke crkve za vrijeme NDH, posredno bi se barem donekle rehabilitirala ustaška država i u konačnici bi se naglasio antikomunizam kao neodvojivi dio nacionalnog identiteta, piše Dragan Markovina.

Papa o Stepincu: Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna?

Viktor Ivančić opisuje izmišljeni razgovor pape Franje i hrvatskog premijera Plenkovića za nedavnog posjeta Rimu oko kanonizacije Alojzija Stepinca: “A zašto se vi, mladiću, kod mene zauzimate za pokojnog nadbiskupa? Odakle vam drskost da se kao političar i premijer jedne male i slabo poznate zemlje tako vulgarno miješate u unutrašnje stvari Katoličke crkve? Nisu li vas poučili da bi vjera i politika, a posebice crkva i država, trebale biti razdvojene? Prelati u vašoj domovini možda misle drugačije, ali ja ne pripadam takvoj sorti”