Opisan u jednoj rečenici, ‘Dog Eat Dog’ deluje kao bilo koji gangsterski film u kojem trojica gubitnika planiraju onaj poslovični poslednji veliki poduhvat pre nego što se povuku i on se, naravno, izjalovi na sto i jedan način. Jasno, nisu oni gubitnici bez razloga, već im je to u najmanju ruku inherentno, ako ne i suđeno, a taj famozni “poslednji veliki posao” je ionako mit jer se kriminalac obavezno vraća kriminalu.
Ništa od toga vam neće predočiti koliko je ‘Dog Eat Dog’ potpuno lud, a opet sa jasnom namerom i vrlo promišljen, te posledično unikatan film. Ako je tu uopšte reč o jednom filmu, a ne o seriji vinjetica snimljenih u vrlo različitom stilu o “avanturama” trojca bez kormilara. Zbog obilja stilova i nasilnog sadržaja moguće je povući paralelu sa legendarno distorziranim filmom ‘Natural Born Killers’ Olivera Stonea, s tim da je ‘Dog Eat Dog’ oslobođen Stoneove pretencioznosti i propovedničkih ambicija i u potpunosti radi kao uvrnuta i nasilna zabava iz vizije autora koji se nema ambicije dodvoravati ni kritici ni publici.
Primera radi, uvodna sekvenca narkomanskog tripa u glavi jednog od trojice anti-junaka, lika zvanog Mad Dog (Dafoe), sva u jarkim bojama i psihodeličnim shemama prenosi se na vanjski svet u kojem se on, uz pozadinsku buku trash-televizije, svađa sa svojom curom / bivšom i njenom kćerkom, obema korpulentnim plavušama obučenim u barbie-roze u stanu okrečenom u barbie-roze i završava se brutalnim dvostrukim ubistvom. Pomislili bismo da će nas Mad Dog voditi kroz taj svet, ali onda u sledećoj sekvenci, crno-beloj u maniru klasičnog noira, i u formi “noirovske” naracije, reč preuzima Troy (Cage), najpametniji, emocionalno najstabilniji ili makar najelokventniji od trojca. To što on zamišlja život kao film možda deluje simpatično, ali za vođu pljačkaške bande to nije kvalitet koji se traži. Trio kompletira Diesel (Cook), grubijan koji je pametniji nego što izgleda, ali nije dovoljno pametan da zamisli i ostvari život van sveta kriminala, kao ni to da mu ekipa sa kojom radi nije ni blizu stabilne i uigrane.
Njihova misija koju im nameće misteriozni mafijaški boss Grk (Schrader) je da za račun drugog gangstera otmu bebu trećeg, onog u usponu koji je previše “pustio krila” i ne vraća svoje dugove. Naravno, oni će zabrljati, pa će se morati boriti za goli život i ostanak na slobodi, ali zanimljivije je šta se događa pre toga i uz to. Razgovori sa prostitutkama, pametnim ili glupavim, sitne spačke, filozofiranje u striptiz-baru ili za šankom kakve druge rupe, “trening” misija puna mržnje i sa vrlo malo osećaja za plan i detalj, “self-help” ideja da gomilanje leševa na istoj lokaciji znači zatvaranje poglavlja u životu, psovke, nasilje u svim mogućim oblicima i malo do nimalo političke korektnosti.
‘Dog Eat Dog’ je ekranizacija istoimenog romana Edwarda Bunkera, pisca, glumca i nekadašnjeg karijernog kriminalca koji se sa iskrenošću bavi pitanjima nemoguće resocijalizacije skoro pa potpuno uništenih bivših robijaša. Reditelj Paul Schrader je u svom životu napisao ponešto legendarnih scenarija (‘Obsession’, ‘Taxi Driver’, ‘Raging Bull’) i snimio ponešto briljantnih filmova (‘Hardcore’, ‘American Gigolo’, ‘Affliction’), ali mu je poslednji stvarno dobar, ‘Auto Focus’, sada već 15 godina star, a poslednja dva se mogu okarakterizirati i kao sramotno smeće, s tim da su ‘The Canyons’ bili neuspela stilska izjava i društveni komentar, a ‘Dying of the Light’ tezga za gomilu amatera koje se autor odrekao kada mu je oduzeto pravo na konačnu verziju.
‘Dog Eat Dog’ je film kojim Schrader demonstrira da mu nije stalo do velikih budžeta i da još uvek ima znanja i snage da raspolaže sa sredstvima koja su mu ostavljena na volju dokle god ima potpunu slobodu. On uranja u niskobudžetnu estetiku i namerno pravi zbrku, naizgled bez osećaja za ritam gde su stilovi u sukobu sami sa sobom, sa likovima i sa samom tipskom pričom. U iznudici čak i sam glumi, premda je loš do nikakav glumac, a profesionalne glumce pušta da se poigravaju sa tipovima. Nicolas Cage kao najnormalniji, iako ne baš sasvim normalan i Willem Dafoe kao kompletni ludak bez filtera su zanimljiva kombinacija usidrena pomoću relativno nepoznatog, zastrašujućeg Christophera Matthewa Cooka kojem se možda otvorila mogućnost “typecasta” za celu karijeru.
U neku ruku je ‘Dog Eat Dog’ autorov povratak tematskim korenima i zapravo priča o predestinaciji, ideji sa kojom je odrastao kroz kalvinistički odgoj i za čiju je nepravednost jedino rešenje pronašao u transcedenciji. Njegovi likovi su osuđeni na život koji im je nametnut sa malo ili nimalo izbora kao što je i on pod stare dane, nakon pada iz hollywoodske milosti, osuđen na marginu. Razlika je samo u tome što je Schrader mudriji od svojih likova, pa je to prihvatio i u tome čak i uživa kroz ovakve persiflaže bilo kog i svakog krimića u istoriji filmske umetnosti. Scharder je ponovo na svom terenu, sasvim lucidan, i uz dozu ludila se vrlo dobro snalazi i odlično zabavlja. (7/10)
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama
Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji
Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu
Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju
Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.
Pametno i slojevito ostvarenje kakvo već dugo nismo vidjeli u američkoj kinematografiji – kaže Nenad Polimac o filmu ‘Nomad land’ američke Kineskinje Chloé Zhao. Posebno mu se sviđa jer jer se vrlo dosljedno nastavlja na tradiciju američkih nezavisnih filmova koji koketiraju s dokumentarnim prosedeom.
‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal
Peter Bradshaw: Vrijedan film ‘Poly Styrene: I Am a Cliché’ o prvoj britanskoj tamnoputoj liderici nekog rock benda
Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.
Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.