U ljudskim mjerilima Volckerov šok predstavljao je katastrofu. Ali zato što je bio efikasan u zaustavljanju spirale inflacije i nije škodio profitima Wall Streeta, prigrljen je kao jedini ozbiljan način borbe s inflacijom. Neoliberalna perspektiva dovela je u sukob ljude kao konzumente s njima kao radnicima ili korisnicima vladinih programa. Kao konzumenti ljudi su htjeli niske cijene, no to je značilo i da će nadnice biti najniže što tržište dopušta, a vladini troškovi za socijalna davanja skresani na minimum. Ta davanja nisu smjela proizvoditi deficit. Problem je samo to što su proizvođač-radnik i potrošač ista osoba. Neoliberalizam je okrenuo radnike protiv samih sebe, dok su kapitalisti pušteni s uzde. Ekonomija je postala igra brojki, dok se ljudski materijal zanemarivao. To kako živi narod postalo je depolitizirano pitanje, koje se ne uzima ozbiljno u obzir. Ljudska bijeda bila je cijena zadržavanja vrijednosti dolara. No političari su to stanje prikazivali kao svoj uspjeh. Njihova linija “uspjeha” križala se s drugom linijom socijalne patnje, koja nije uzimana u obzir. Novosti