Povodom reizdanja zbirke Slavenke Drakulić Oni ne bi ni mrava zgazili, izvještaje sa suđenja ratnim zločincima u Haagu. Autorica pokazuje banalnost zla: počinitelji genocida i masovnih silovanja bili su obični ljudi – susjedi, prijatelji, hobisti – koji su u ratu postali zločinci. Demistificirajući ih, Drakulić upozorava da se nasilje rađa iz okolnosti, a ne iz “čudovišta.” Iako knjiga sadrži i slabije eseje s pretjeranom sentimentalnošću, najjača je u prikazivanju kako dehumanizacija i etnička mržnja nastaju političkom manipulacijom. Pouka: nitko “ne bi ni mrava zgazio” – dok ne dođe pravi trenutak. Hana Samaržija za Ideje

• Neku je večer urednica Zrinka Turalija, najavljujući mu u Vijestima iz kulture Prvog programa HTV-a novi roman, predstavila Miru Gavrana kao “najprevođenijeg hrvatskog književnika”. Otkako je na čelu Matice hrvatske, visokodotirane ustanove, u koordinaciji s kojom država donosi zakone u kulturi, te otkako slušamo vijesti o tome da predsjednik Gavran ide na Kaptol da potvrdi kako je djelovanje MH sasvim u skladu s djelovanjem Katoličke crkve, mogao bi se steći dojam kako laž o najprevođenijemu nije tek gesta konvencionalne ljubaznosti, nego da je riječ o projektu od državnoga i nacionalnog značaja. Književnost nije natjecanje, no reći da je Miro Gavran “najprevođeniji hrvatski književnik” neugodna je laž, jer je to nešto što je izmjerljivo.
• Više je mjerila prema kojima se lako i egzaktno da izračunati koji su to najprevođeniji hrvatski književnici. Jedno bi bilo mjerilo broja jezika. Drugo bi bilo mjerilo broja izdanja prevedenih djela. Treće bi bilo mjerilo prevedenih originalnih naslova. Da bi svaki od odabranih kriterija bio vjerodostojno primijenjen, te da bismo doznali koji li je to “najprevođeniji hrvatski književnik”, potrebno je još nešto: ustanoviti koji su to nakladnici objavili rečena izdanja, jesu li stvarni ili fiktivni, jesu li ugledni ili za njih nitko nikad nije čuo.
• Po većini odabranih mjerila najprevođeniji hrvatski književnici su, ustvari, dvije književnice: Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Trećemu po redu nećemo spominjati ni ime, ni djelo, dok bi četvrti bio Predrag Matvejević. Ujedno, Matvejević je autor pojedinačno najprevođenije hrvatske knjige, “Mediteranskog brevijara”. Ni među piscima koji slijede iza četvero doista najprevođenijih, ni među njih još pet-šest, ne bi se moglo naći ime Mire Gavrana. Prijevode njegovih romana naprosto nije moguće pronaći kod relevantnih ili manje relevantnih nakladnika u zemljama na čije su jezike navodno prevedeni… Jergović

Zovu me prijatelji Amerikanci koji bi ovih dana trebali putovati u Zagreb i Dubrovnik. Kažu da State Department ne preporučuje putovanje u ove krajeve i pitaju me je li kod nas počeo rat? “Ma kakav rat, u New Yorku je opasnije nego ovdje. Slobodno dođite”, odgovaram samouvjereno. Njihovo me direktno pitanje ipak zateklo, jednako kao i vlastiti, već spreman odgovor. Kako biti siguran da je rat stvarno počeo? Paradoksalno, iako su ovom zemljom protutnjala dva svjetska rata, čini se da taj trenutak nije lako prepoznati. Bila je subota, sunčan dan. Sjedili smo u Maloj kavani. Nijemci su neko vrijeme šutke promatrali ljude kako mirno šeću trgom, čekaju tramvaj, kupuju narcise i novine, vraćaju se s placa, razgovaraju… Sudeći po subotnjem dopodnevu, ne događa se ništa. Ljudi ne izgledaju ni uznemireno niti depresivno – zaključili su u čudu. Ne znam što su očekivali da će vidjeti. Jer naravno da se nešto događa, ali istovremeno postoji i uobičajeni subotnji red stvari: tržnica, kava, ručak, posjet prijateljima… Ali sve dok smo u stanju rutinom se oduprijeti tjeskobnoj stvarnosti, donekle smo sigurni. U najtežim životnim situacijama spas je u održavanju rutine, u prividu normalnosti – svjedoči Nadežda Mandeljštam. Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić: Osamdesetih smo zadnji put osjetili medijsku slobodu

Ovogodišnji Fažana Media Fest održan je na temu žene i mediji. Žene su dodatno izložene prijetnjama i online nasilju, u redakcijama su u podređenom položaju, mediji njeguju patrijarhalnu sliku svijeta, nerijetko opravdavajući nasilje nad ženama i stereotipne rodne uloge. Iako je novinarstvo na Balkanu dosta feminizirana profesija, mediji uvjerljivo najviše prostora posvećuju muškarcima, kao političarima i stručnjacima. Žene rijetko imaju glas. “Mi imamo liberalne medije bez ijedne žene u impressumu, ili bez ijedne žene koja se usudila imati dijete, imamo redakcije iz kojih su otišle sve žene u određenim godinama. Ako se novinarka previše ističe, slistit će je ili tabloidi, ili ljudi iz njezine vlastite redakcije”, upozorava Tamara Skrozza. Jutarnji

U emisiji Nedjeljom u 2 gostovala je književnica Slavenka Drakulić, autorica kolumni te publicistkinja koja je svoj novinarski posao navela kao temelj spisateljskoga koji joj je osigurao discipliniran pristup pisanju. Problematizirala je promjenu paradigme u svijetu umjetnosti te postavila pitanje kamo vodi taj pomak prema vizualnom kao mediju te kako će utjecati na našu djecu koja su mediju najizloženija.

Da, nasilnom djelu riječi utiru put. Ni rat, bilo koji rat, ne počinje tek tako nego mu prethode godine propagande tj. riječi. Zato virtualne riječi običnih anonimaca nisu tek puko jamranje i samo verbalna podrška nasilju, iako bi bilo bolje da jesu. U društvu u kojem se inače tolerira nasilje i ilegalno posjedovanje oružja veće su i šanse da se nasilje može dogoditi u stvarnom životu, a ne “samo” virtualnom. Napad zoljom na teretanu u Zlataru ili bomba bačena na radnike HEP-a u Pakracu samo su najnoviji primjeri pojedinaca kojima je, kako se to kaže, pukao film. Ali tko može reći kada će se dogoditi onaj prijelomni moment kada će takav pojedinac ili čak masa krenuti na mete imenovane na društvenim mrežama, bez obzira na to jesu li te mete zgrade ili osobe? Piše Slavenka Drakulić za Jutarnji list

Novu knjigu eseja Slavenke Drakulić ‘Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism’ preporučio je The New York Times jer ćemo u ovim tekstovima “možda pronaći novu Elenu Ferrante”, dok u New Yorkeru kažu da njen “kompozitni portret osigurava kristalni pogled na europske vrijednosti”. Drakulić oslikava političku situaciju u (istočnoj) Europi kroz svakodnevna iskustva ljudi – kroz npr. kvalitetu Nutelle. Hrvatski prijevod izlazi na jesen – prevodi autoričina kći Rujana Jeger (Jutarnji).

Sonja Biserko je u svom tekstu koji je meta napada samo povezala informacije u koherentnu sliku i donijela nekoliko zaključaka. Na primjer, zaključila je da je Republika Srpska srpski rani plijen i da, iako se formalno ne može priključiti Srbiji, Srbija nastavlja jednaku politiku kao u ratu i nastavlja raditi na zaokruženju velikosrpskog projekta. No vjerojatno je najbolnija njezina tvrdnja da je takva politika Aleksandra Vučića glavna prepreka održivosti BiH i miru na Balkanu – piše Slavenka Drakulić.

Nije poljska vlast jedina koja je u doba u postkomunizma pokušala promijeniti naslijeđene zakone, naročito one koji se odnose na žene, naročito o pravu na pobačaj. Rastući nacionalizam je tijesno povezan s pobačajem, a Crkva ima svoju dogmu o početku života, kao i ulogu čuvarice nacionalnog identiteta u bivšem režimu. Nacionalizam je biljka koja posebno lijepo cvate u svim bivšim socijalističkim zemljama pa naravno da je poljski putokaz važan za sve njih, a za superkatoličku Hrvatsku još i više. Zato je bilo lijepo i dirljivo vidjeti podršku feministkinja Poljakinjama po našim gradovima. Piše Slavenka Drakulić za Jutarnji list