Priča je smještena u rane pedesete godine prošlog stoljeća i prati Martyja Mausera, mladog prodavača cipela koji se usto profesionalno natječe u stolnom tenisu, sportu koji se u to vrijeme još nije shvaćao pretjerano ozbiljno. Marty tako ima probleme s financiranjem svojih odlazaka na međunarodna natjecanja, pa se odaje kriminalnim djelatnostima koje uključuju sve od krađe i pljačke do klasičnog hustlinga koji obavlja sa svojim prijateljem, taksistom Wallyjem. Chalametov Marty je sjajno izvedeni primjer onog stereotipnog američkog muškarca, beskrupuloznog, hvalisavog i usmjerenog isključivo na vlastiti probitak, tipa kakav će postati temeljem za yuppie kulturu osamdesetih, pa možda to objašnjava i Safdiejevu odluku da za soundtrack svog filma anakrono bira upravo hitove iz te dekade kao da postavlja pitanje zašto je Amerika i dalje opsjednuta s takvim sociopatima iz tog vremena… Ravno do dna

Da će napad na Venezuelu biti Trumpov pokušaj skretanja pozornosti s briga na domaćem terenu bilo je jasno već neko vrijeme. Ni sam Trump se ne pokušava previše praviti da je ovdje riječ o drogama, jer da jest ne bi pomilovao predjednika Hondurasa koji je zbog sustava distribucije droge u SAD-u služio zatvorsku kaznu. I sam će svjesno ili nesvjesno priznati da je razlog napada na Venezuelu činjenica da je u pitanju zemlja s najvećim zalihama nafte na svijetu. Ako nas je povijest ičemu naučila po pitanju ovakvih akcija, onda je to da one samo dovode do destabilizacije regija, a Amerikanci se samo suočavaju s dodatnim troškovima i slanjem vojnika u opasnost. Ne samo da se na Sjedinjene Države kao jamca svjetske sigurnosti više ne može računati, već su upravo one postale glavnim krivcem za njezinu, sad već možda konačnu propast. Ako Trump može ignorirati međunarodno pravo i vlastite zakone, što spriječava bilo koju drugu velesilu da se posluži istim metodama i pokrene osvajačke pohode vodeći se njegovim primjerom. Ivan Laić za Ravno do dna

Dočim na Rammsteinovim koncertima publika gotovo svaku pjesmu pjeva od početka do kraja bez obzira na stupanj poznavanja njemačkoga jezika, na solo Tillu tek tu i tamo koja točka bude dočekana nešto boljom reakcijom, bila ona iz njegovog prošlog solo projekta nazvanog jednostavno Lindemann ili s aktualnog albuma “Zunge” koji je službeno promoviran i u jednakoj mjeri zastupljen u setlisti kao i stariji non-Rammstein sadržaj. Cijene ulaznice, pive i mercha su iste kao i na Rammstein koncertima, ali barem nije bilo blata. Arena je bila daleko od pune, što možda govori o potrebi za prostorom većim od Boćarskog doma, a manji od Arene, kažu na Ravno do dna

Već dugo Trump nije bio toliko iscrpljen i slab. Iscrpljen od poraza koje je nanizao u vrlo kratkom vremenu nakon što je u svoj drugi mandat ušao čeličnom šakom i autokratski moćno nošen na krilima Kongresa i Senata pod vlastitom upravom i Vrhovnog suda spremnog da uvijek stane njegovu stranu. Opijen političkom svemoći počeo je uzimati sve više slobode i sve više gristi, a onda se dogodilo nešto što vjerojatno nije očekivao – Amerika je ugrizla nazad. Bez obzira na to hoće li se u Epsteinovim dosjeima pojaviti i neki nedvojbeni dokaz da je sam Trump sudjelovao u aktivnostima pedofilskog kartela, ovi dokumenti već sad su se pokazali kao Trumpov kriptonit. Na njima je, izgleda, slomio zube i ispustio iz ruku uzde svoje političke moći i prije isteka prve godine otkako se vratio na vlast. Za godinu dana održat će se međuizbori na kojima će vjerojatno ostati bez barem jedne od poluga vlasti, što će mu dodatno smanjiti moć, ali neće trebati čekati ni do tada da uđe u ono što se naziva lame duck periodom, odnosno razdoblje političke nemoći. Ivan Laić za Ravno do dna

U slučaju Swansa, naime, stvar koja je njihove koncerte činila drukčijima od drugih uvijek je bila njihova glasnoća. Razina njihove buke često bi trusila žbuku sa zidova, a bez čepića za uši melodije pjesama se uopće ne bi moglo razaznati od vibracija iz zvučnika. Zloglasnost njihove glasnoće (je li to onda zloglasnoća?), bila je takva da se o malo čemu drugom nakon njihovih koncerata pričalo. Bili smo spremni na sve osim na ono što smo doživjeli, a to je gotovo potpuno odustajanje od terorizma zaglušivanjem. Već na prvoj pjesmi ljudi su počeli vaditi čepiće iz ušiju. Swans nikad nisu bili tiši. Dobro, ovo i dalje treba uzeti sa zrnom soli, jer i najtiši Swans su i dalje jedan od najglasnijih koncerata godine. Boogaloo se pokazao kao puno primjereniji prostor za ovaj ritual od SC-a ili, recimo, Jedinstva gdje smo ih prethodno znali gledati. Tek rijetki su pomislili da to ovaj put “nije bilo to.” Ivan Laić za Ravno do dna. Neki su svoje dojmove podijelili na Forumu odmah nakon svirke.

“Springsteen: Deliver Me from Nowhere”, kao i “A Complete Unknown” ima više osobina klasične biografije od Cheadleovog filma. Kao što je Mangold svoj film temeljio na knjizi Elije Walda “Goin’ Electric”, tako i režiser Scott Cooper svoje djelo o Bossu temelji na odličnom zapisu Warrena Zanesa s kojim dijeli ime, a koji se fokusira na razdoblje od dvije godine (1981. – 1982.) u kojoj Bruce iscrpljen od turneje The River koja je pratila istoimeni album koji mu je s “Hungry Heart” priuštio prvi Top 10 singl karijere, kupuje kuću u Colt’s Necku u New Jerseyju i započinje rad na svom sljedećem poglavlju koje započinje u kućnom studiju s jednostvanom opremom za višekanalno snimanje koja je u to vrijeme bila priličan novitet. Film svjedoči o nepokolebljivom umjetničkom integritetu Brucea Springsteena, ali i njegovoj depresiji koja ga je gotovo koštala karijere. Ivan Laić za Ravno do dna

Album “Treći svijet” nije bio veliki hit kad je izvorno objavljen, prečudna je u vrijeme novog vala bila njegova tekstura spletena od utjecaja iz raznih krajeva svijeta zbog koje je zvučao kao soundtrack pustolovina Corta Maltesea, ali do danas, kad je takav pristup postao cijenjen, mnogi ga smatraju jednim od najboljih jugoslavenskih albuma. S Oremovićevim dokumentarcem, može se reći da je album dobio i film kakav zaslužuje, a paralelno s objavom i sam film je dobio vlastiti soundtrack, golemu svaštaru na čak tri ploče koja istovremeno pokušava funkcionirati kao svojevrsna “Best of” kompilacija s posebnim težištem na prva dva albuma.

ok Rundeku “Treći svijet” predstavlja onaj različit od “ovog svjeta” i “onog drugog svjeta” na koji valjda odlazimo nakon boravka na zemlji, Sacher će pričati o svijetu koji “nije Hollywood, a nije ni Mosfilm”. Tako dolazimo do zaključka da pravi “treći svijet” na kraju nije niti Sacherov “Treći svijet”, niti onaj Rundekov, već neki treći. Koji nastaje iz sukoba ili kolaboracije njihovih trećih svjetova. Ivan Laić za Ravno do dna. Tema za film je otvorena na podforumu Glazba.

Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili. U “”One Battle” iz drugog pokušaja Pynchon i Anderson uspijevaju stvoriti kemiju koja djeluje, a cijeli dugotrajni segment u kojemu DiCapriov lik i savršeno cool karate sensei u izvedbi Benicija Del Tora planiraju bijeg bivšeg aktivista briljantno je režirana epizoda, jednako napeta, paranoična i urnebesna i čini vjerojatno najboljih sat vremena koje ćete vidjeti na filmu ove godine. Osim neočekivanog spoja komedije i akcije, “One Battle” donosi i ono u čemu je Anderson i inače najbolji, a to je stvaranje na briljantne načine progonjenih i slojevitih likova. Ravno do dna

Metak koji je ubio Charlieja Kirka uzeo je više od života jednog online širitelja mržnje, seksizma i rasne netrpeljivosti. Premda je politička inklinacija njegovog ubojice, 22-godišnjeg Tylera Robinsona potpuno nejasna, kako je često slučaj s mladićima njegovih godina, s obje strane ideološkog spektra uslijedile su optužbe da pripada onima drugima, a bez ikakvog dokaza administracija predsjednika Donalda Trumpa odlučila je za atentat optužiti radikalnu ljevicu i krenuti u križarski rat protiv svojih neistomišljenika. Sam Donald Trump je utjelovljenje borca protiv političke korektnosti i u Bijelu se kuću vratio djelomično upravo i kao borac protiv tzv. “cancel kulture”. Ali prvom prilikom koja mu se pružila i sam je preuzeo oružje te iste kulture kad mu je poslužilo da stane na kraj onima koji su spremni kritizirati njega i njegovu agendu.

Treba biti jasno da je Trump po svim mjerilima nepopularan predsjednik svugdje izvan kruga svoje tvrdokorne baze, makar je i tamo pokušajem zataškavanja slučaja Epstien uspio izgubiti auru nedodirljivosti. Čvrsta ekonomija koju je obećavao i koja mu je donijela pobjedu na izborima daleko je od realizacije, a za to su najviše zaslužni njegovi vlastiti potezi poput divljanja s uvođenjem carina i masovnim deportacijama imigranata. Cijena života u Americi umjesto da pada samo nastavlja s rastom, a birači to osjećaju više nego ideološke podjele. Ivan Laić za Ravno do dna

Deftones nisu samo narasli kao izvođači. Na “Private Music” vidimo i njihov autorski razvoj u tim nekim nadžanrovskim vodama, a još više u produkcijskom pogledu. Već inicijalne rekacije na internetu “Private Music” proglašavale su jednim od dosad najboljih albuma ove godine, kao i pločom koja može stajati uz bok najhvaljenijim izdanjima Deftonesa. Novi album China Morena i njegove ekipe mogao bi postati simbolom njihovog nadžanrovskog rasta u status gotovo mainstream rock institucije. Kažu na Ravno do dna