U izvjesnom smislu Bog svake religije je bio nakazan, jer je bio opterećen ljudskim osobinama. Mislim na Boga čije nesavršenstvo ne proizlazi iz prostodušnosti njegovih ljudskih tvoraca, nego predstavlja njegovu najsuštinskiju, imanentnu crtu. Izgleda da je Bog ograničen u svome sveznanju i svemoći, koji griješi u predviđanju budućnosti svojih djela, koga tok pojava koje je sam izazvao može dovesti do straha. To je Bog koji uvijek želi više nego što može, i koji nije odmah toga svjestan. Taj Bog nema ničeg zajedničkog s načelom dobra i zla. On ne postoji izvan materije i ne može se osloboditi od nje, koji se razvija u vremenu i dorasta, uzdižući se na sve više nivoe moći, do svijesti o svojoj nemoći. Taj Bog je biće koje je ušlo u boštvo kao u bezizlaznu situaciju, i koje se, kad je to shvatilo, prepustilo očajanju. A Bog koji očajava – jest čovjek. Tekst sf autora Stanislawa Lema prenosi XXZ.

Pojedini videoeseji postali su prava mala umjetnička djela. To su često videa koja traju do gotovo dva sata, iz kojih će gledatelj puno naučiti i steći novi uvid u temu, a pritom će se i zabaviti te uživati u svojevrsnoj predstavi sačinjenoj od glazbe, scenografije, kostima i vizualnih efekata. Upravo ta kombinacija ozbiljne analize i kritike s dopadljivom prezentacijom ih čini fenomenalnim djelom u kojem gledatelj može uživati bez obzira na kompleksnost sadržaja. U videoeseju o tome kako strukturirati video-eseje (baš meta!) skoro pa rodonačelnici žanra Tony Zhou i Taylor Ramos, koji stoje iza kanala posvećenom analizi filmova Every Frame a Painting, kažu da videoesej nije esej već film. Najbolji videoesejisti su zato oni koji erudiciju i talent za analitičko predstavljanje teme kombiniraju s talentom za predstavljanje teme kroz vizualno pripovijedanje. Netokracija

“Pri tom, trajekt u Hrvatskoj (još uvijek) funkcionira kao faktor objedinjavanja, veliki zajednički nazivnik. Njemu je svojstveno da guta sve, nediskriminativno. U njega utječu domoroci i turisti, vikendaši i vozači kamiona, izletnici i commuteri, ljudi koji idu na raspust, ljudi koji se vraćaju iz kupnje i oni koji se vraćaju iz bolnice. Na trajektu se susreće sve: Tuarezi i Tiguani bogatih turista, prikolice sa skupim gliserima, ali i kamioni s brašnom i uljem. Trajektom dolaze lijekovi, ali i IKEA namještaj. Pelati i pašta za mjesni dućan, ali i cementne vreće za svaku gradnju. Na mnogim otocima trajektom dolazi i kruh, a stvarno “brojno stanje” takvih otoka lako ćete otkriti kad zimi u štivi prebrojite plastične bakse hljeba.” Piše Jurica Pavičić za Jutarnji list

“Nije problem što oni ne znaju red riječi u hrvatskoj rečenici, nije problem ni to što učenici u časovima državne mature dožive kolektivnu senzaciju obezriječenosti i obezjezičnosti, nije problem što im je rječnik materinjeg hrvatskog sveden na petstotinjak svakodnevnih riječi, te još toliko termina iz psovačke i crkvene terminologije… Problem je što oni nisu u stanju misliti, i što će to darovitiji među njima naučiti tek kada pođu na studije u inozemstvo i promisle na stranome jeziku. Eto, u tome je problem s maturskim essayom iz hrvatskog” – osvrće se Jergović na ukidanje eseja na državnoj maturi.

Jedna vrsta krize srednjih godina je osjećaj praznine u potrazi za vrijednim ciljevima, stanje u kojem čovjek ne vidi vrijednost ni u čemu. Paradoks je u tome što se i uspjeh može činiti neuspjehom – u slučaju da se u projekt krene i postigne uspjeh, on ostaje u prošlosti i ostavlja prazninu. Neuspješni pokušaj ili samo nepokušavanje ostavljaju prazninu sami po sebi. Ključ je u “ateličnim” aktivnostima – onima koje se ne može završiti, nemaju nekakav kraj nakon kojeg više nema ničega. To su stvari poput slušanja glazbe, roditeljstva, druženja s prijateljima – stvari koje možemo prestati raditi, ali nikad ih ne možemo završiti, nemaju kraja ni cilj, nego su vremenski neograničeni proces. Aeon.co

The Ringer ima GE-NI-JA-LAN tekst o karijerama Jean Claudea van Dammea i Stevena Seagala. Kao prvo treba odati poštovanje čovjeku što je uopće pogledao tolike njihove filmove unazad 20 godina, a onda i na odličnoj analizi. Za van Dammea piše o njegovoj autoironiji kroz film u posljednje vrijeme – “proveo je desetljeće tražeći duboko smiješne načine da se nosi s duboko smiješnom prirodom svoje slave”, dok za Seagala piše kako jedva da glumi akcijske scene u svojim filmovima – “jako se udebljao, a lice mu je bezizražajna maska… S tom bradicom kao da je onaj njegov poznati repić emigrirao na drugu stranu glave” [zubo].

Zanimljiv malo poduži esej: Kineska opsjednutost selfiejima mijenja značenje pojma ljepota

Zanimljiv esej: Iz evolucijske perspektive – ima li smisla biti dobar?

Zanimljivo razmišljanje: Što nas mongolski nomadi uče o digitalnoj budućnosti

Esej: Zašto je vladavina naroda bolja od vladavine stručnjaka – kako je generacija političkih mislilaca podcijenila sposobnosti običnih ljudi i oslabjela demokraciju