U svojem novom, eksperimentalnom dokumentarcu ‘Pozdrav iz sekretarijata‘ Ivan Ramljak koristi se pronađenom građom iz napuštene policijske postaje na jednom jadranskom otoku da bi nam pokazao koliko je službeno bilježenje stvarnosti, ma koliko precizno bilo – ponekad sasvim nejasno, nepouzdano i da ga je teško protumačiti. Film dolazi na predstojeći ZagrebDox te svojom ambicijom i izvedbom potpuno opravdava očekivanja od ovog sjajnog autora, ali za razliku od hvaljenog i nagrađivanog ‘Mirotvorca’ – iznimno je zahtjevan za gledatelje. Zrinka Pavlić za tportal.

Serija je 2018. osvojila BAFTA-u za najbolju dramsku seriju, četvrta sezona bila je najgledanija drama drugog programa BBC-ja u 2017. s prosjekom od 3,3 milijuna gledatelja. Zbog Netflixa Tommy Shelby postao je figura koja se prepoznaje i izvan serije, od frizure i odijela do čitave ikonografije koju je popularna kultura brzo pretvorila u proizvod. Serija je inspirirala i tematska vjenčanja, turističke rute, a već za premijeru pete sezone u Birminghamu bilo je prijavljeno više od 75 tisuća ljudi. Radnja filma smještena je u 1940., u trenutak kada rat više nije daleka povijesna kulisa nego neposredna stvarnost, a Tommy iz samoizolacije izlazi kao čovjek koji više ne upravlja svijetom oko sebe s nekadašnjom sigurnošću. Uto je zanimljivija odluka scenarista da priču o ocu i sinu veže uz ratni i politički kontekst. U seriji su političke zavjere, obiteljski problemi s jedne, i savezi s druge strane imali vremena da se postepeno talože. Ovdje se važni odnosi postavljaju, zaoštravaju i rješavaju u mnogo kraćim razmacima. Film ima jasnu svrhu i ne luta, ali često djeluje kao da preskače one dijelove u kojima bi likovi trebali dobiti dodatnu razradu. Recenzija na Bugu

Neb Chupin je hrvatski poduzetnik najpoznatiji javnosti s reklama svog brenda tradicionalnih hrvatskih džemova Dida Boža. Nebov posao s džemovima i namazima očito ide sasvim dobro, jer su mu privrijedili dovoljno novca da u američko-hrvatskoj koprodukciji napravi film. I to ne bilo kakav film, već jedan od najambicioznijih domaćih naslova u recentnom pamćenju, pravi pravcati znanstveno-fantastični postapokaliptični ep s pozamašnom gradnjom svijeta i količinom ideja koje daleko nadmašuju okvire u koje su u konačnici ugurane. Koliko je nevjerojatno, toliko je i bitno da ovaj film postoji, ako već ne zbog pretjerane kvalitete, onda barem da služi kao dokaz da se može imati velike snove o epskim gabaritima u domaćem filmu. Kažu na Ravno do dna

Film “Gospodin Nitko protiv Putina” dokumentira hrabar čin Pavela Talankina, koji je riskirajući život snimio indoktrinaciju i militarizaciju ruskog društva tijekom agresije na Ukrajinu. Talankin, nekadašnji školski djelatnik, bilježi pretvaranje obrazovanja u alat propagande prije bijega iz Rusije. Ruska agresija na Ukrajinu mijenja vid Talankinovog posla: umjesto kreativnih i bezbolnih snimanja filmova i drugog umjetničkog izražavanja, Talankin biva prisiljen snimati kako nastavnici indoktriniraju djecu, kao i skupove podrške agresiji na Ukrajinu, čemu se kategorički protivio. Koliko god proputinovski nastavnik u Prvoj osnovnoj školi u Karabašu djelovao groteskno, toliko je mučna pomisao da nemalo takvih ima i u hrvatskom školskom sustavu koji natežu učenicima slična razmišljanja kao i dotični nesretnik, s drugim predznakom, ali ostalo je vrlo slično, kažu na Ravno do dna

I dok film, kao i roman, prikazuje Baranova, zamišljenu inačicu Surkova, kao osobu naoko blage ćudi, smirenoga načina komuniciranja, ali zato krajnje lukavu, pritajeno okrutnu te sposobnu formulirati nekoliko poteza unaprijed, Putin u ‘Magu iz Kremlja’ djeluje gotovo kao glavni negativac iz filmova o Bondu, čak na rubu karikature. Tako je stalno namrgođen, nepovjerljiv, zarobljen u vlastitom poimanju politike kao gladijatorske arene te frustriran zbog sunovrata Rusije u 1990-ima u drugorazrednu silu razočaranih i besperspektivnih stanovnika. Film je neprijeporno politički upečatljiv jer sve poznate činjenice, kao i niz manje poznatih, ali i one nepoznate o Vladimiru Putinu te o njegovu najvažnijem savjetniku kronološki i dramaturški spaja u koherentnu cjelinu. Ipak, toj se cjelini mogu prigovoriti svojevrsna shemičnost i dvodimenzionalnost jer ono privatno i ono političko u priči međusobno djeluju distancirano, a sam je lik Baranova odveć eteričan za prilike u kojima se profilirao. Boško Picula za tportal

Francuski film A Private Life (Vie privée), redateljice Rebecce Zlotowski, jedno je od zapaženijih europskih filmskih ostvarenja iz 2025. godine, a nedavno je stigao u domaća kina. Riječ je o misterioznom trileru koji spaja psihološku dramu s elementima napetosti u stilu klasičnih whodunit priča, ali s naglaskom na unutarnji svijet glavne junakinje. U središtu filma nalazi se Jodie Foster, koja ovdje nosi gotovo cijelu priču i još jednom potvrđuje zašto je i dalje jedna od najcjenjenijih glumica današnjice. Više na Journalu.

Izrazito simpatičan znanstveno-fantastični spektakl nosi sva dobra i ne tako dobra obilježja filmova ovog zabavnog dvojca – pametan je, duhovit, ima dobru priču i likove, ali je i pomalo okrenut mlađoj publici i manje ozbiljnim očekivanjima. Što uopće nije loše. Film o smaku svijeta koji vas, usprkos svemu, želi malo razveseliti. Kao da vam netko, dok propadate kroz egzistencijalni bunar bez dna, tutne u ruke dekicu, šalicu čaja i kaže: ‘Dobro, grozno je, ali ajde da to ipak riješimo kao ljudi.’ Zrinka Pavlić za tportal…

Netflixov hit-film lijepa je, nježna i tužna priča o životu jednog usamljenog čovjeka u turbulentno doba ranog dvadesetog stoljeća, ali daleko od svih zbivanja – među drvećem, životinjama i kraj dvije tekućice – rijeke i željezničke pruge. Clint Bentley pri adaptiranju je ove novele Denisa Johnsona iz 2011. godine pokazao laku redateljsku ruku i talent da jedan mali ljudski život, proživljen u jednom od najturbulentnijih razdoblja u ljudskoj povijesti – prikaže istodobno epski i lirski, emotivno i promišljeno. Daleko od svih zbivanja, ratova, historijskih prevrata, tehnoloških revolucija i društvenih previranja, njegov je junak – kojeg s dirljivom suptilnošću glumi sjajan Joel Edgerton – proživio svoju osobnu verziju tog promjenjivog i turbulentnog stoljeća, uzdižući se, tonući i mireći se sa životom koji prolazi tako brzo, toliko je pun tuge i samoće, a ipak te povezuje s nečim većim od sebe samoga.. Zrinka Pavlić za tportal. Bio je nominiran za 4 Oscara, nije dobio nijedan. Još jedan osvrt na Journalu.

Kroz niz flashbackova, otkrivamo da je pozadina priče mnogo mračnija od inače opuštenog tona filma. Naime, Grace je poslan u sustav Tau Ceti kako bi spasio Zemlju od propasti koju uzrokuje tzv. astorfag, mikroorganizam koji se poput solarnog parazita hrani zvjezdanom energijom i prijeti proždiranjem našega Sunca. Izgledi da će preživjeti misiju su ravni nuli, a da će sama misija uspjeti u najmanju ruku očajnički, pa odatle i naziv projekta “Hail Mary”, prema pokušaju dugačkog dodavanja u američkom nogometu u trenucima kad samo touchdown može osigurati pobjedu. Možda se trajanje od preko dva i pol sata može činiti predugačkim za uradak toliko lake atmosfere, ali na golemom platnu IMAX-a u konačnici riječ je o vizualnom spektaklu koji na trenutke može očarati jednako kao i prethodni svemirski epovi ovog stoljeća. Ravno do dna

Priča o Veri Brandes, jednoj od najzaslužnijih njemačkih promotorica jazza svih vremena, ujedno je priča o tome kako je jazz u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj pronašao jako utočište, tj. u vremenu dok je u ostatku zapadnog svijeta drmao rock and roll. Njena dramatična borba za afirmaciju na polju na kojem je dotad bilo malo ili gotovo nimalo žena, posebno maloljetnih djevojki odlično je protkana sa životnom i zdravstvenom dramom „odmetnutog“ klavirističkog genija koji je dvaput odbijao Milesa Davisa da se pridruži njegovom bendu, kao što se uz to prikazuju i situacije pod kojim uvjetima su tada jazz glazbenici radili i živjeli na europskim turnejama, koje bi danas vjerojatno s prijezirom odbili mnogi mladi bendovi koji su možda na Bandcampu objavili jedan EP.

Dojam samog Jarrettovog koncerta izvedenog i snimljenog tog sudbonosnog 24. siječnja 1975. godine Fluk je dodatno pojačao time što nije uzeo ni ton s njega, čime je primijenio taktiku mahanja čuturicom vode pred žednima u pustinji, jer nakon gledanja jednostavno morate posegnuti za tim djelom s obzirom koliko vas film u svom finalu napuni emocijama. Zoran Stajčić za Ravno do dna