“Četiri magarca apokalipse” naslov je knjige s pedesetak intervjua koje je novinarka i glavna urednica Feral Tribunea Heni Erceg objavila u Feralu devedesetih i dvijetisućitih, a nedavno izdao izdavač Ex Libris iz Rijeke. “Četiri magarca apokalipse” višestruko je vrijedna i zanimljiva knjiga: kao dokument vremena u kojemu su intervjui nastali, kao svjedočanstvo njihove aktualnosti, zamrznutog političkog vremena u kojemu tavori Hrvatska; kao podsjetnik na iščezla vremena serioznog, temeljitog, obaviještenog i kritičkog novinarstva, te kao prisjećanje na moralne, intelektualne i političke autoritete koje je vlastita zemlja, ali ništa manje i cijela Europa, u posljednjih trideset godina, na vlastitu štetu, uvelike odbacila. Boris Pavelić u razgovoru s autoricom za Lupigu. Viktor Ivančić je donio svoju recenziju prije par mjeseci.

• Priznao je glumac da Mile nije bio vezan, ali i da nije vidio znak zabrane za pse na plaži, no bio je drzak, bezobrazan, kakav je i inače glumac Sergej Trifunović, sklon da jezičini pusti na volju, a k vragu još je i Srbin. Organi reda držali su ga u stanici sedam sati – nadamo se samo, vjerojatno uzalud, da je Mile, umiljati ovčar, dobio barem vodu za piće – potom mu ekspresno odrezali kaznu od 500 eura, pa još 1000 zbog „vrijeđanja policije“. A uvrijedio ih je zato jer je „lajao“, ne njima direktno, nego mnogo kasnije, na svom instagramu, da ga mogu odvesti u Loru, pa tamo priključiti na struju. Da, strašna uvreda! Jer, kao, nije logora Lora za mučenje srpskih civila 90-tih u Splitu bilo, niti su za taj logor ikada čuli revni isljednici, pa su duševno teško podnijeli Trifunovićevo laprdanje.
• Elem, dok je Mile, krivac za sve, šutio kao zaliven, Sergej je nervirao pandure, onako kako, marširajući beogradskim ulicama u protestima protiv vlasti, stalno provocira autokratski režim srpskog vožda Vučića, svakako branio se divlje i bezobrazno tih sedam sati, a onda je hrvatska policija – boga ti, kao u komunizmu – oživila kaznu za verbalni delikt kao odgojnu mjeru i primjer kakva ovo država jest. Uljuđena i civilizirana. Pa je Sergeju Trifunoviću, glumcu kojega želi svaki režiser s ovih prostora, mangupu svakako kratkog fitilja, uz onih 1500 eura kazne zbog Mileta, dosuđen još i izgon, ne samo iz Hrvatske, nego i iz EU. Tačno

Mi Hrvati smo fin narod, ne može se reći da nismo. Imamo znači Akademiju znanosti, pa Maticu hrvatsku koja od stoljeća sedmog brine o čistoći jezika, rase i uopće kao kerber čuva identitet Hrvata vulgaris, imamo i akademsku zajednicu čiji pripadnici – uz uvijek iste rijetke iznimke koje zalud ispravljaju krivu Drinu, upozoravajući od prigode do prigode na ozbiljnu opasnost od fašizacije društva – kao ribe šute jer su ili članovi desničarske partije na vlasti ili njeni simpatizeri… U državi ukopanoj u blato govora mržnje i ustašluka nitko nije postavio temeljno pitanje: zašto je takav intervju uopće objavljen? Zašto je glavna urednica pitanjima tu kretenku još dodatno poticala u širenju mržnje? I zašto nema sankcija za moćnu medijsku korporaciju kojoj pripada Dubrovački vjesnik? A opet, suvišna su to pitanja s obzirom da se radi o nadasve rodoljubivoj gospođi, sigurno članici vladajuće partije koja je, za razliku od mržnje prema bubama s istoka, s ljubavlju i ogorčenjem ispratila ratnog zločinca Slobodana Praljka. Tačno

• Neke su sličice opet rekle više od riječi, razotkrile sve te političke predstave što se svako ljeto upriliče kao odavanje počasti ratu, muškim frustracijama i lažnim povijesnim događajima. Jedan je TV-snimak tako zorno opisao ličnost hrvatskog predsjednika koji se iz svoje ljetne rezidencije na Hvaru – poznate kao brlog komunističkog moćnika Vladimira Bakarića – zaputio na proslavu povijesnih bitaka Hrvata. I evo ga na ulici kišom zasutog Knina gdje se 28. put obilježava akcija Oluja, ili etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Hoda sa svojim pobočnicima, a samo je jedan kišobran. Iznad glave predsjednika kojim ga pokriva onaj paž koji posrće iz pozadine, iza guzice šefa države koji, eto, mada su mu ruke slobodne, ne može sam držati ni  faking kišobran. Takav je valjda protokol, jer sve i jeste u protokolu, u propagandi, u paralelnom svijetu bajki iz prošlosti kojima se puku umornom od inflacije, neimaštine, kriminala, dobacuju fanfare obljetnica i predstave o lažnoj povijesti.
• U Prijedoru su predstavnici „svesrpskog“ sveta, uz blagoslov patrijarha Porfirija, komemorirali žrtve – hrvatske Srbe izbjegle u Oluji – a zapravo priredili odvratni politički performans, prijeteću farsu koju je i ovdje najbolje ilustrirala jedna fotografija. I potvrdila da je povijest na ovim prostorima, tri desetljeća nakon rata, doista kao švedski stol, svatko ždere što želi, ali nekad se u tom obilju spize – i teško zagrcne. Tačno

• I kakav to bijednik moraš biti da na žene, koje s lepezama u rukama šetaju pred njegovim stožerom, puštaš policajce s dugim cijevima kao pse s lanca? Taj prizor, omamljujući, čudesan, što je o stanju u Hrvatskoj rekao više od svih riječi – to lepezasto žensko mnoštvo s jedne strane i interventni odred mrguda s puškama, s druge – to je autentična slika autentično autokratske države. Paralizirane vlašću koja prezire radnike, žene posebno, jer bi li se tako cinično kurčio isti premijer da mu ulicama, ne osam tjedana, nego dva dana, šetaju ratni veterani s nekim svojim zahtjevom? Ne, sve što požele ispunio bi im brzinom munje taj sitni kukavica, moralni terorist koji je na državu uzjahao kao na svoga konja, e da bi je zajedno sa svojim konjokradicama pljačkao, iako se uvijek iznova čini da se više i nema što opljačkati.
• A tu su i predstavnici nacionalnih manjina. Oni u čije sam ime i zaštitu, mislim na srpsku manjinu, ispisala na tone tekstova, u ratno i poratno vrijeme, i uvijek kad su bili izloženi progonu, uvredama i poniženjima od strane iste vladajuće partije. Koja danas tretira one žene s lepezama kao neprijatelje države. Sve pred očima zastupnika srpske manjine koji su u parlamentu, poput ovaca na poziv pastira, digli ruke protiv zaključka čitave ujedinjene opozicije da se radnicama u štrajku odmah ispuni zahtjev za povećanje plaća od 300 eura, te da se one vrate na posao. A potom najgore; grupno su odšutjeli – glumeći kao, nismo mi odavde, niti nas se to tiče – izglasavanje odluke Vlade, kao pedagoške kazne, da se tim ženama ne plate dani provedeni u štrajku, time ostrugali zadnju ljusku vlastite ljudskosti, a svojom šutnjom, s onu stranu morala, omogućili „pobjedu“ u Saboru hadezeovoj većini. Tačno

• „Život drugih“ sjajan je film o prodoru u tuđe živote, o sudbini umjetničkog para kojeg motre doušnici državne sigurnosti zaduženi za kulturnu scenu u istočnom Berlinu u vrijeme DDR-a, 1984., i koji završava tragično po protagoniste s obje strane prislušnog uređaja, kao upozorenje čime se uistinu bave tajne službe koje narod, eto, brane od „neprijatelja“ unutar istog tog naroda. Malo nas je koji, baveći se, za vlast, „sumnjivim“ poslom, nismo prošli iskustvo para iz „Života drugih“. Kad smo osnovali „proturežimske“, „neprijateljske“ novine Feral Tribune, oni su nam ozvučili redakciju, mi smo to znali čim nam je policija rekla da su nam “neki narkomani provalili u redakciju”, ali – ionako smo sve što smo međusobno pričali i štampali. Stari agenti nove vlasti ozvučili su nam naravno i telefone – sve sam to iščitala godinama kasnije u svom dosjeu kada nam je SDP-ova vlast omogućila pristup vlastitim, gnjusnim dosjeima što ih je Tuđmanova tajna služba vodila o nepoćudnim novinarima. Ozvučili su nam i stanove pa uživali u životu drugih, sve čuvajući novi režim od „zelenih, žutih i crvenih vragova“, kako nas je od milja nazivao diktator i šef države Franjo Tuđman, također stari komunistički, pače, vojni kadar kojemu su se „neprijatelji“, unutrašnji i vanjski, pričinjali na svakom koraku.
• No zašto sam se odjednom prisjetila svega onoga što se činilo kao dio prvih godina vladavine nacionalističke stranke čiji su bitni kadrovi izmilili ispod šinjela komunističke partije Jugoslavije? Zato što i opet Hrvatskom vlada pomahnitali autokrat uvjeren u svoje monarhističke ovlasti, a koji – premijer, naime – želi svim silama, Ustavu i ovlastima predsjednika države usprkos, vojno obavještajnu službu staviti pod svoju pasku, odnosno vjernog mu ministra obrane, te odbija svaku suradnju sa šefom države o imenovanju čelnog čovjeka te institucije.  Tačno

Porfirije sigurno ima dobar želudac, navikao je taj na kvalitetnu spizu, a nama se pak povraća, između ostaloga i zbog tolike sličnosti s hrvatskim katoličkim udrugama, poput one “U ime obitelji” koja raspolaže ama baš istim arsenalom psovki kada su žene u pitanju. I dok Porfirije organizira skrivene „intelektualne“ susrete i sipa srednjevjekovne kletve na žene, dotle katolički mužjaci u Hrvatskoj svake subote plaze po gradskim trgovima, satima kleče i mole za spas ugrožene obitelji i tradicionalnih vrijednosti, proklinju žene koje nose kratke suknje, koje bi htjele neka svoja prava, riječju: seru li ga seru. Ispričavam se na rječniku, međutim, on služi u jedino mogućoj verbalnoj funkciji, jer doista ima li boljeg izraza za ilustraciju totalne retardacije društava na čitavom ovom prostoru? Onih društava u kojima su žene trećerazredna bića koja može vrijeđati, napadati, ubijati svaka baraba i potom s pravom računati na duboko razumijevanje svojih crkvenih prelata. Tačno

Ovaj naš otkrio je strašne terorističke prijetnje koje mu svakodnevno stižu pa opasao Banske dvore kordonom policije s dugim cijevima. Jer anonimni teroristi samo čekaju dočepati se hrvatskog premijera koji se pak dosjetio starog recepta – sijanja straha među nezadovoljne građane, pošto neki „prijete rušenjem ustavnog i demokratskog poretka države“. Hm, demokratskog? U toj mjeri da se barikadama i policijom elita štiti od rulje, drugog imena za građane, makar ovi jedva da se glasaju, a o nekom ozbiljnom buntu može se tek sanjati. Onaj drugi, tamo u Srbiji, i ne izlazi iz svoga bunkera, njemu su kamere direktno spojene u televizijska studija, od RTS-a do TV Pink i Happy. Valjda zbog „terorističkih prijetnji rušenja ustavnog i demokratskog poretka“ Aleksanadar Vučić nije se imao hrabrosti sresti ni s onim nesretnim roditeljima čiju je djecu pobio njihov 14-godišnji vršnjak. Boji se Vučić za svoje dupe, i ne bez razloga. Tačno

U tako nemilosrdnoj državi, u kojoj je na najvišoj cijeni upravo gramzivost vlasnika trgovačkih i ostalih korporacija, uz izigravanje zakona, grubo gaženje radničkih prava, sada i onih imigrantskih, ne čudi ni onaj letak s jedne konferencije korporativnih hohštaplera gdje se, između ostalih divota, stranim investitorima, čitaj građevinarima – koji ovdje već radikalno uništavaju preostalo pomorsko dobro, šume, urbana središta – nudi i „jeftina radna snaga“! Teško je stoga izmjeriti količinu ciničnog prezira hrvatske vlasti prema građanima ili stupanj odnarođenosti političkih elita koje su dokinule svaku ideju o minimalno socijalnoj državi. Lažljivi su to gadovi kojima država služi kao kasa bez dna, a građani kao jamci njihova prosperiteta. Pa, kao što kaže ona trgovkinja: “Treba otići odavde, oni bi s nama pod brisali!“ Ma obrisan je, draga moja, već odavno. Sve do visokog sjaja zrcala. Iz kojega nam se posprdno cere moćni dizajneri jeftine stvarnosti. Tačno

No problem svakako nije samo u još jednoj promotorici ustaške ideologije, ovoga puta s katedre jednog fakulteta, nego u njenom premoćnom izboru od strane kolega za dekanicu koju još samo treba potvrditi Senat Sveučilišta, što bi se već i dogodilo, e da nije medijskih napisa i upozorenja opozicijske ljevice. Opasni je to revizionizam što bi u pristojnom, posebno akademskom, svijetu bio kažnjiv, ali ovdje se eto funkcijom dekana ionako ideološki zatrovanog fakulteta nagrađuje ljubiteljica zlokobne ustaške države, još i članica konzervativne, moćne udruge U ime obitelji koja se protivi pobačaju i unižava sva ženska prava. Mrko se lice Hrvatske opet otkriva ovim slučajem i to u godini njenog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust. Radiogornjigrad /U zemlji laži sve je istina