Hrvatski rock nije mrtav, iako se godinama najavljuje njegov kraj. Stara garda (Majke, Let 3, Urban…) i dalje svira, a nova imena poput Jonathana, M.O.R.T.-a, IDEM-a ili Porto Morta dokazuju da scena ima svježine i kvalitete. Kritičari Horvat i Kostelnik slažu se da rock i alternativna glazba stoje čvrsto, no problem je nedostatak medijske podrške i dominacija trapa i narodnjaka u mainstreamu. Publike za rock još ima, ali uspjeh ovisi o klubovima, festivalima i promotorima koji daju prostor mladim snagama. Večernji

EoT-ov „Bye, Bye, Bye“ ima potrebnu „dizalicu“ za eurosongovsku publiku, Radan je s pjesmom „Salut!“ na francuskom jeziku održala lekciju o tome kako treba pjevati odličnu pjesmu, dramatični utjecaj južine kod Nižetića doista se osjeti u pjesmi s nekoliko različitih dijelova, no ključnu će ulogu imati scenski nastup, Huljićev povratak s Magazinom ne sadrži njegove inače najjače adute – pop jednostavnost, ali vam neće izaći iz uha, Nipplepeople bi mogli dogurati visoko ako ih prepozna domaći žiri, a Ogenj će teško doći do pobjede na Dori, unatoč smislenom pokušaju. Hrvoje Horvat za Večernji recenzira i ostale pjesme. Dora je na rasporedu krajem veljače u dva polufinala i finalom 2. ožujka. Pogledajte komentare i na Forumu

Jutarnji ima veliki fotoizvještaj, a na forumu komentiraju kako im je bilo. Cave je koncert hrabro zamislio kao izlog novih i novijih pjesama, s par klasika raspoređenih na strateškim mjestima koji kao da su odigrali ulogu eruptivnih biseva svakih par pjesama i podizali temperaturu u rasprodanoj dvorani. Brojkama, od 21 pjesme odsvirane u točno dva i pol sata, čak osam ih je bilo s novog albuma „Wild God“, pet je bilo novijih i osam „hitova“. No, brojke ni približno ne govore sve, kao što se kaže, ovo treba doživjeti, a mnogi i jesu – kaže Hrvoje Horvat za Večernji. Na Ravno do dna kažu da se radilo o najboljem koncertu ikad.

Sva ona tlapnja da je kod nas možda lakše, ako ne i bolje, praktično se dokazala mogućom, a domaće mjere protiv pandemije kojima se antivakseri žustro opiru i u usporedbi s državama s kojima se inače volimo uspoređivati pokazale su se prilično liberalnima i na njihovu štetu, ako imate namjeru aktivno živjeti, a ne samo aktivno prigovarati… Koliko smo zapravo normalni i pametni što to želimo, uvjerio sam se prošli tjedan i u gotovo punoj zagrebačkoj Tvornici kulture u kojoj je svirao beogradski Električni orgazam (Igra rnr cela Yu). Nisam 11 mjeseci bio na koncertu u tom najboljem gradskom prostoru, kao ni mnogi drugi, pa je euforiju kojom je publika popratila sjajan koncert obilježio i dojam povratka u normalu. Nema to veze ni s nostalgijom za novim valom uz koji se u ovo jubilarno vrijeme veže Električni orgazam, nego s izvrsnim, jakim i modernim bendom koji je za 40 godina nadživio taj val, ali ima veze s naelektriziranom svirkom i rock-rafinmanom nalik onome Jacka Whitea. Naravoučenje? Vjerujte struci, znanstvenicima, kritičarima i dobrim bendovima, jer ovi ostali zamjenom teza spriječit će vas da uživate i u ovo malo normalnoga što nam je omogućeno. Hrvoje Horvat za Večernji.

Istoimeni treći album Kozmodruma zaokružuje široki teren po kojem se kreću asocijativnom glazbom koja izbjegava kruta žanrovska određenja i trpanja u ladice. Kraće, Kozmodrum pokazuje da među žanrovima nema granica ako vam “leže”. Smjesom svirke uživo, elektronike, jazza, housea i ambijentalnog downtempa, Novoselić i suradnici nude vam praktičnu uživanciju, jer ovakva glazba osim umjetničkih užitaka, poput davnih receptura Briana Enoa i pionirskih albuma poput “Music for Airports”, ima sasvim praktične upotrebne mogućnosti u svakodnevnom životu. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Šerbedžija je nakon nastupa u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski prošlog tjedna trebao gostovati i u Vinkovcima u sklopu Filmskog festivala glumca. Ne znamo da li Šerbedžija možda nije dovoljno dobar glumac da nastupi na festivalu glumaca, ali se gradonačelnik Ivan Bosančić dosjetio da nije pogodno održavati koncerte u vrijeme godišnjica obilježavanja pada Vukovara, i tražio od organizatora da odgodi nastup Šerbedžije… Čudi naivnost kojom se neki i danas upuštaju u takve procjene, kao da ne znaju kakve će reakcije uslijediti i kakva će ih medijska kletva sustići. Prije svega, otvorivši ponovno duboki bunar podjela, nakon nepotrebnog zahtjeva – zapravo odluke, znamo li da su Grad Vinkovci pokrovitelj festivala – gradonačelnik je jednim potezom Šerbedžiju ponovno stavio u poziciju “persona non Croata”. Na površinu su opet poput dreka isplivale sve one taktičke pogreške i zlobne, opasne rasprave o nebitnim stvarima koje služe za zamutiti bunar, a koje mnogi ostrašćeni tumače kako im se prohtije, najčešće potpuno pogrešno. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Paradoksalno, možda će se neki sada “pomučiti” i skočiti do trgovine pločama, kad već nisu stisnuli “klik” i čuli začudnu “Jadu jadu”, kojom je jedan od najzanimljivijih mlađih domaćih autora i izvođača, premda svira već desetak godina, skupa s bendom sustigao i preskočio sam sebe. Desetogodišnji rad Denisa Kataneca dobio je albumom “Jada jada” primjeren završetak, ili bolje reći novi početak, kojim je pokazao što znače nezaustavljiva beskompromisnost i uzbudljivost. Unatoč mnogim pomaknutim i ambicioznim autorskim detaljima, nije to više ni alter-rock, nego prilično razumljiva glazba, mada je nezahvalno domaće tržište znalo okrenuti leđa i prihvatljivijim pojavama od Kataneca. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Duo Marisol na prvom albumu “Žene mape” daleko je od Beach Boysa i tinejdžerske tematike, ali se njihov album može staviti u podvrstu ljetnih albuma, jer u glazbenoj podlozi nosi odlično pogođen sezonski ugođaj “vrućine s upaljenim mozgom” koji budi razne asocijacije i dvojbe u tekstovima pjesama, protkan inteligentnim pričama i dilemama koje govore o iskustvima odraslih ljudi. Budući da je sintagma “inteligentni pop” često crvena krpa domaćoj publici, valja upozoriti da se u albumu Marisol može uživati i specijalistički i “odokativno”, čak i ako ne uberete sve asocijacije koje donose njihove dream pop-vinjete. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Novi Beakerov album “Running Down the Clock” čak je i snimljen u Zagrebu, u studiju Sound Station gdje je koproducent i bubnjar bio još jedan domaći as iz rukava, talentirani multiinstrumentalist Leo Anđelković, inače član grupa Baltazar i Screaming Wheels… Album predstavlja pravu lekciju suvremenog bluesa, raznovrsne svirke i melodija, s pjesmama koje će vas podsjetiti na genezu čvrstog bluesa iz ruku ponajboljih predavača, ali se i majstorski dotaknuti funka, rocka, soula i jazza. Kao prava lekcija sigurnih ruku, ali i punog srca trojice muzičara kojima su gosti klavijaturist Nick Steed i u dvije pjesme domaći glazbenici Antonija Vrgoč Rola kao prateći vokal i Boris Hrepić – Hrepa na usnoj harmonici. “Running Down the Clock” podsjetit će vas na robusnu svirku kakvu su demonstrirali Buddy Guy ili Stevie Ray Vaughn. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Nova pravila u skladu su s onima koja važe i u EU, ali slabija domaća procijepljenost još uvijek ne može osigurati dovoljan broj procijepljenih za neke masovnije događaje. Dakako, problem su i rokovi za pripremu okupljanja s publikom koja ima isključivo COVID potvrde, ali to nije bio problem Englezima da napune stadion Wembley nekoliko puta, kao i drugim europskim državama u kojima se održavalo nogometno Europsko prvenstvo. Jer, oni su se procijepili, neki poput Velike Britanije i do 80 posto populacije, pa se sad mogu okupljati bez ograničenja, a gostujuće putnike i navijače tjerati u samoizolaciju deset dana. Stoga, kod nas nisu problem samo kratki rokovi nego i višemjesečna domaća indolencija publike spram postkorona “otvaranja” za koje je najjednostavnije bilo – cijepiti se. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list