Arhitekt Antonio Grgić u Galeriji Forum danas postavlja jednodnevni „Spomenik kralju Tomislavu“ kao kritiku ideološkog mitotvorstva i ignoriranja stvarnih društvenih problema. Umjesto kraljevskog sjaja, izložena je fotografija dr. Vladimira Ćepulića koja prikazuje sirotinju uoči proslave tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva. Grgić povezuje povijesnu bijedu s današnjim stambenim i socijalnim problemima te upozorava na političku instrumentalizaciju povijesti, zanemarivanje antifašističke baštine i „spomenikizaciju“ javnog prostora kojom se prikriva društveno urušavanje. Jutarnji, H-alter

Arhitekt Antonio Grgić pozdravlja uklanjanje klima uređaja s pročelja, ali smatra da je to minoran problem u odnosu na kaotičnu gradnju kojom dominira kapital. Ističe da vizure gradova narušava nekontrolirana paleta boja fasada, bespravne prenamjene balkona i loš odabir građevinskih materijala. Smatra da bi gradovi trebali regulirati kolorite pročelja i estetske standarde. Kritizira ministarstvo koje ignorira stvarne probleme, dok se kapital gomila poput tumora, ostavljajući gradove s praznim stanovima i apartmanima. Na kraju zaključuje – skupljamo papiriće s poda dok ignoriramo urbanistički nered. Danica

Robne kuće bile su jedan su od simbola razvoja Jugoslavije jer osim za potrošačke potrebe služile su kao centralno mjesto okupljanja stanovnika, a u njima se prezentirao tehnološki napredak koji je dolazio sa zapada, objašnjava arhitekt i konceptualni umjetnik Antonio Grgić. U vrijeme Jugoslavije funkciju šoping centara imali su objekti koje i danas znamo kao robne kuće, ali njihova je namjena bila šira i kompleksnija od sadašnjih prigradskih kompleksa koji su namijenjeni isključivo konzumerizmu. Državno vodstvo tada je tražilo novi model socijalističkog razvoja, a iz takve prekretnice, između ostalog, stvorene su robne kuće koje se, osim nekih, minimalno razlikuju formom, ali se razlikuju po gabaritima te su lako prilagodljive prostoru u koji ih se smještalo. HRT

Ne samo obnovu Zagreba, nego i Banovine i cijelog društva. Uspješne procese obnove nekoliko smo puta započeli u 19. i 20. stoljeću i kao društvo imamo u svojim temeljima te kompetencije. No bitna je razlika u tome što je u razdoblju prijelaza iz 19. u 20. stoljeće mnogo toga ovisilo o genijalnim i visoko motiviranim pojedincima, koji su se nametnuli svojim talentom i upornošću, a u naše doba ovisi prvenstveno o sustavu. Danas je teško zamisliti pojavu jednog Viktora Kovačića koji je u teškim okolnostima, kao odgovor snažnim utjecajima Austro-Ugarske Monarhije, utirao put hrvatskoj modernoj arhitekturi. Dogodio se paradoks da smo uspostavom državne samostalnosti izgubili iz vida snažnu polugu arhitekture koju ona donosi u stvaranju funkcionalne zajednice izgrađene na jednakosti i pravednosti, mada su sami temelji našeg nacionalnog identiteta arhitektonski. Arhitekt Antonio Grgić za Nacional.

Riječ je o natječaju koji je raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava iz Beograda, a izazov je bio u tome kako u zemlji koja ne želi takav spomenik i koja takav spomenik čak djelomično zakonski zabranjuje, taj spomenik ipak napraviti. To nije spomenik u onom tradicionalnom smislu, već se zapravo radi o sadnji šume. Ideja je da tisuće ljudi dobrovoljnim prilozima kupi to zemljište te kupi i posadi 8000 sadnica koliko je bilo žrtava. Kod šume je zanimljivo što se širi, živa je stvar, a svojim rastom transformira okoliš i to je ta ideja. Šuma kao simbol života iznad granica nacije, države, religije djeluje transformativno i pomirbeno na društvo jer se stvara imaginarna zajednica ljudi vlasnika tog zemljišta i sadnica koji imaju zajednički humanistički cilj. Ta zajednica može biti početak procesa pomirenja na ovim prostorina sa Srebrenicom kao centralnom simboličkom točkom. Rekao je Antonio Grgić za lokalni portal.