Iako opresivno uporan u ponavljanju motiva hrvatske svakodnevice kroz kombinaciju socijalne drame i psihološkog trilera, film ‘Nisam takva’ Zvonimira Munivrane, koji od jučer igra u kinima, lako je gledljivo, solidno ostvarenje s izvrsnim mladim glumcima koji vrlo uvjerljivo portretiraju mlade kakvi nas okružuju i u stvarnosti. Lijepo je vidjeti novu generaciju domaćih glumaca, koja se pred kamerom ponaša kao stvarni mladi ljudi – nesavršeno, iskreno, ponekad nespretno, ali s emocijom koja je transgeneracijska i svima prepoznatljiva. Smjena glumačkih generacija kod nas više nije samo teorija, nego nam se događa pred očima, i ovaj je film još jedan u recentnom nizu koji to potvrđuje. Zrinka Pavlić za tportal

Prvi put od samostalnosti Hrvatska ima potencijalnog oskarovca – Nebojšu Slijepčevića i njegov kratkometražni film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’. O tom se filmu, opravdano, stalno govori u medijima, a pravo je pitanje: hoćemo li i kako znati iskoristiti ove uspjehe i razvijati hrvatsku kinematografiju? Jedini hrvatski dobitnik Oscara je animator Dušan Vukotić za kratki animirani film Surogat. Iz HAVC-a su optimistični, jer su takve nagrade uvijek dovele do većih ulaganja u kulturnim djelatnostima. No, neki kritičari kažu kako neće doći do bitnijih strukturnih pomaka u našoj kinematografiji čak i ako osvoji Oscar, osim što će se ovaj uspjeh koristiti za promociju, bez rada na promjeni percepcije šire javnosti o hrvatskom filmu. Redatelj Danis Tanović kaže kako BiH može samo sanjati da ima instituciju kao što je HAVC, a kritičarka Iva Rosandić tvrdi kako je najvažnije osigurati kontinuitet financiranja. tportal

Od prvih dana bavljenja filmom sklon je društveno angažiranom filmu. Zanima ga život oko njega, život sredine i sve se to reflektira u njegovim filmovima. Ogresta je nedavno rekao kako misli da je svoj posljednji film snimio i da mu je takva poruka poslana. Kaže kako to temelji na svojoj subjektivnoj procjeni. Ipak, dodaje da je u domaćoj kinematografiji dugo prisutan te da je, za naše uvjete, relativno puno toga snimio. Bio bi nepravedan, kaže, kad bi rekao da nije imao priliku stvarati i snimiti ono što je želio. Smatra da se redatelje njegove generacije danas stavlja po strani. Potpuno je prirodna smjena generacija, ali je neprirodno da se jedna generacija potpuno zapostavlja, kaže. U filmovima se obračunava sa samim sobom. Zna polemizirati sa svojim svjetonazorskim odrednicama. Pita se je li ono što zastupa i u što vjeruje točno Dugo ga zaokuplja tema vukovarske bolnice te smatra da bi se o njoj trebao snimiti film. HRT

Ne samo da je “Čovjek koji nije mogao šutjeti” osvojio Zlatnu palmu i nedavno je nominiran za Europsku filmsku nagradu, nego je na short listi Europske filmske akademije od 30 kratkih filmova u konkurenciji za nagradu njih čak četiri bilo iz Hrvatske – pored Slijepčevićeva kanskog pobjednika, još i eksperimentalni dokumentarci “Radije bih bila kamen” Ane Hušman i “Valerija” Sare Jurinčić te hrvatsko-portugalska igrana koprodukcija “Tako te volim” (javno još neprikazana u nas) portugalskog režisera Márija Maceda i hrvatskog scenarista Ivora Radmilovića Pavleka, snimljena u Hrvatskoj na hrvatskom. edina zemlja koja je imala više naslova na listi je velesila Francuska, svi ostali filmski moćnici ostali su iza Hrvatske. Veći dio aktualne hrvatske kratkometražne produkcije moglo se vidjeti krajem prošlog tjedna u karlovačkom Kinu Edison, na 33. Danima hrvatskog filma. Damir Radić za Novosti.

Uz nesvakidašnju urbanu lokaciju, ”Frka” je i jedan od rijetkih hrvatskih filmova koji se odvijaju tijekom jedne noći, praktički u realnom vremenu, a spada i u raritetna generacijska ostvarenja kad je u pitanju domaća kinematografija. Istina, ”Frka” na trenuke djeluje amaterski, nerijetko i zbog glume većeg dijela ekipe. No, Jelić polako sazrijeva i napreduje kao filmaš, stiliziraniji je i razigraniji. Proračun ”Frke” je iznosio devet tisuća eura, znatno više od 9199 kuna, koliko je koštao ”Zagrebački ekvinocij”, ali to je još uvijek niskobudžetni (studentski) film i Jeliću treba aplaudirati što je izvukao priličan maksimum iz oskudnih, minimalnih uvjeta. Marko Njegić za Jutarnji

Snimljen prema romanu Damira Karakaša govori o Miji, bivšem vojniku ustaške vojske, koji se pred zimu 1945. godine skriva po šumama i gorama nadomak rodnog zaselka u Lici, nastojeći izbjeći sudbinu kakvu su bivši ustaški vojnici u to doba redovito doživljavali kada bi ih pobjednici uhvatili. Redatelj Bruno Anković i njegova ekipa vrlo su sugestivno dočarali što sve nastaje iz bijede i kako je lako zarovati po ranama siromašnih i potlačenih, gladnih, nesretnih i uplašenih. Zrinka Pavlić za tportal.

S podnaslovom 70 godina filmskih festivala, u fokusu ovogodišnjeg izdanja Mjeseca su festivali te posljedično filmovi koji su na njima bili prepoznati i nagrađivani. Program uključuje simboličkih 70 filmova koji su u proteklih 70 godina osvajali glavne festivalske nagrade stručnih ocjenjivačkih sudova na festivalima poput Pula Film Festivala, Svjetskog festivala animiranog filma Animafesta, Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDoxa, Zagreb Film Festivala, Motovun Film Festivala, Festivala eksperimentalnog filma i videa 25FPS, Dana hrvatskog filma i drugih. Pronađi film, odaberi datum, lociraj kino na stranici HAVC-a. Journal

Radnja filma “Pamtim samo sretne dane” na originalan način prati životnu priču jednog starijeg gospodina dok sjedi u restoranu i sluša rasprave ljudi za susjednim stolovima. Restoran predstavlja čekaonicu za drugi svijet, a gosti njega i njegovu užu obitelj tijekom bitnih životnih trenutaka, koji su ga pretvorili u čovjeka kakav je bio na kraju života. Starac je prisiljen te događaje gledati objektivno, sa strane, kao svojevrsni sudac i porota tragičnog života punog žaljenja, gorčine i krivih odluka. Jutarnji

Iako je “Slatka Simona” bila promovirana kao kvalitetno žanrovsko ostvarenje, erotski cyber triler, nažalost film sve je osim toga, dodatno potvrđujući onu zloglasnu etiketu “hrvatski film” kao koncept koji označava pompozno dramatično, neuvjerljivo i hermetično ostvarenje koje u redovnoj distribuciji osim prijatelja i poznanika samog autora i glumaca neće pogledati gotovo nitko. Riječ je o pretencioznom, nepotrebno ambicioznom i scenaristički potpuno amaterskom filmu koju pokušava biti preslika otuđenosti današnjeg društva, kritika moderne tehnologije i uzbudljivi triler. Najveći problem samog filma je njegov scenarij, kompilacija nekoliko zgodnih ideja koje čine neprobavljivu cjelinu. Recenzenti Ravno do dna

Zeleni radi u opskurnoj firmi za seks-chat u Zagrebu i zavodi muškarce na internetu pod lažnim identitetom zavodljive slatke Simone. Negdje u Austriji živi tajanstveni Bobo, koji se upleo u Simoninu mrežu: piše joj danima i noćima, da bi na kraju poželio stvarnu vezu s njom. Simona potiče njegove želje, ali uvijek izbjegne susret… Samoća i usamljenost sve su češći problemi današnjice, a događanja u Slatkoj Simoni dočaravaju koliko su pojedinci spremni ići da je dokinu. Ali i koliko su spremni ići da zadovolje svoje strasti, maštarije pa i romantično gledano – koliko su spremni dati za ljubav. Najavljivan je kao uzbudljiv triler koji gledatelje uvodi u svijet cyber-seksa te pomiče granice realnog i virtualnog svijeta. Kaže Journal o filmu za koji je tema otvorena i na Forumu.