Dementori su izmišljeni likovi iz ciklusa knjiga o Harryju Potteru, kao i profesor Lupin, koji predaje predmet Borbe protiv mračnih sila, a kako je stvarnost, prema riječima Marka Twaina, čudnija od fikcije, dementori i u ovom svijetu nesmetano klize među nama, isisavaju duše i usput ostavljaju u magli ljušture bez mozga. U kratkim ciklusima vijesti, naplavinama riječi i nestrukturiranih informacija, nestaje moć prosudbe i analize. Nestaje sjećanje. Što je bilo jutros, što je bilo jučer, što je tko rekao i zašto i što to znači? Zrak se isisava, nastupa nesvijest. Ili besvijest. Nekima je drago da je tako. (…) Ne tako davno, 1958. na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu podanici kraljevstva mogli su iza ograde od bambusa vidjeti živu kongoansku obitelj. Slikati se s njom. Pipnuti živo kongoansko dijete. Godine 1961. u Beogradu je zapaljena zgrada belgijskog veleposlanstva u znak prosvjeda zbog kongoanske krize nakon ubojstva Patricea Lumumbe. Nitko i dalje ne zna kako će završiti rat s Rusijom, što ćemo s hranom, energentima, sirovinama za energetsku tranziciju… Nekima je drago da je tako. Ivana Dragičević
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Ljudi se boje pakla. Bez obzira na to jesu li ili religiozni ili ne. Strah od vječne patnje ili kataklizme kao da je podsvjesno ugrađen u čovjeka poput neke transgeneracijske traume. Biblija tvrdi da je pakao „vatreno jezero“. Bilo da je riječ o Starom ili Novom zavjetu, u paklu je jako vruće, mučno vrelo, nepodnošljivo. Čovječanstvo je na autoputu za klimatski pakao, rečenica je kojom je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres započeo svoj govor na posljednjem UN-ovom klimatskom summitu. Možemo li mi kao ljudi, samo dio u nekom vremenskom putu planete i svemira, biti brzi i zaustaviti vrijeme, naći tehnološka rješenja da usporimo procese kojima smo sami pridonijeli. Kako više uopće pisati o klimatskim promjenama bez da su one dio svakog aspekta naših života, a one određuju i kako ćemo se odnositi prema našim zajednicama, selima, gradovima, kako ćemo se odnositi prema drugim državama i nacijama i kako ćemo se kao pojedinci odnositi jedni prema drugima… Ivana Dragičević za N1.
“Vjerujem da ljudi žele ozbiljan medijski sadržaj, ali publici se ne pristupa ozbiljno i smatra ih se budalama, nema ponude pa svi govore da nema ni potražnje, kao da smo u začaranom krugu. Kada ne postoji javni prostor u kojem se kontekstualiziraju ključna društvena i politička pitanja, onda je puno teže prepoznati i političku manipulaciju. Mislim da je za moj posao jako važno putovati, svjedočiti stvarima iz prve ruke, jer naš je javni prostor pun ljudi koji nigdje nisu bili i ništa nisu vidjeli, a imaju mišljenje o svemu. Vjerujem da je, pogotovo kada se baviš vanjskom politikom, nužno biti u pokretu, razgovarati s ljudima, razumijevati kontekst i sa svakog se putovanja vratiti drugačija. Imam potrebu prenijeti ono što sam vidjela, pokazati da je svijet dio našeg života i da se od toga ne treba bježati.” kaže nagrađivana televizijska novinarka i urednica Ivana Dragičević. Novosti
Arman Soldin rođen je u Sarajevu pred sam početak rata. S nepunih godinu dana s obitelji je napustio opkoljeni grad u jednom od prvih zbjegova. Novi život, identitet i državljanstvo našao je u Francuskoj. Tijekom godina beba izbjeglica stasala je u divnu mladu osobu. 32-godišnjeg Soldina, video novinara Agencije France Press, ubila je ovaj tjedan ruska vojska u ukrajinskom Bahmutu. Među brojnim pričama koje je za sobom ostavio, ona koja ga možda najbolje opisuje je priča o ježu kojeg je pronašao u rovu u Bahmutu. “Postao sam tata!”, uskliknuo je dok se hvalio improviziranom pipetom kojom je uspio nahraniti ranjenog i onesviještenog ježa. Grijao ga je krpama koje je našao u skloništu i tražio od svih koji su ga pratili na Twiteru da mu pomognu savjetima i daju ime maloj životinji. Jež je nazvan Srećko. Srećko je preživio. Plakala sam kada sam čitala svaku riječ koju je pisala Daphne Rousseau. Jer kada godinama pratite ljudsku patnju, smrti, zločine pa usred zla pronađete komadić ljudskosti, nečega što vam drži glavu iznad vode, to vas iznimno dotakne i natjera da duboko suosjećate kao da vam je otišao brat. Jer brat je uvijek čovjek. A sin je uvijek mladi čovjek. Mladi život. N1
William Davies napisao je prije koju godinu „Nervous States“, knjigu koja daje sjajan kontekst vremena u kojem živimo. Da sam ja učiteljica, čitala bi se ta knjiga na satovima etika, šizova, sociologija, filozofija, engleskog, fakultativnim, nefakultativnim, spajala bi se interkurikularno s nemuštim udžbenicima ni o čemu. “Nervozne države” govore o tome zašto emocije preuzmu i kako se njima manipulira. Ako vas je po tko zna koji put uhvatio virus i kunete i vremena i kraj godine i još vas puca depresija, Albert Camus pisao je “Kugu” koja vam je rijetko nuđena za lektiru pa posegnite sad za knjigom koja govori o apsurdu, solidarnosti, društvu, zarazi, vremenu totalitarnog i epidemiji. Može li se zli bacil ikada uništiti? Gledamo svijet u kojem se nenormalno normalizira i prihvaća. Čitajte sad puno i opet Bradburyja. Znamo da su u lektire danas ušli i “Farenheit 451” i Orwellova djela. Ima li ih tko i kako tumačiti? Sve su nam potrebniji ljudi-knjige, više no ljudi-svinje ili svinje-ljudi ili tko li je već tko u ovom svijetu. Sretna vam nova godina. Jedna manje. Ivana Dragičević
Ako povlačimo povijesne paralele i koristimo se simbolikom u tmurna vremena, jasno je da doba kaosa, snage, miješanja karata ili, ako hoćete, Treći svjetski rat već traje. Drukčije nego prva dva, ali s ulozima koji će imati dugoročne posljedice. Ovaj rat za svijet traje 300 dana. Za Ukrajince traje već 8×365 dana – od Majdanske revolucije, preko okupacije Donječke i Luhanske oblasti pa do aneksije Krima. Kaže legenda da je 300 spartanskih hoplita pod vodstvom kralja Leonida u Termopilskom tjesnacu ušlo u sukob s nadmoćnom vojskom Perzijskog carstva kako bi spasilo ostatak ujedinjene grčke vojske. Svi su poginuli; perzijski kralj Kserks dao je nalog da se Leonidu glava odsiječe, a tijelo razapne. Analogije takvog tipa banalne su, no za državu koja nema alternativu, hrabar topot prema neprijatelju, a možda i koračanje u smrt – vjerujući da joj netko pazi leđa – jedina su opcija. Ivana Dragičević
Marokanci predstavljaju najveću neeuropsku imigrantsku populaciju u Belgiji, oni su potomci gastarbajtera koji su stigli 60-ih godina prošlog stoljeća. Pedeset posto mladih Marokanaca u Belgiji ustvrdilo je kako diskriminaciju osjećaju po više različitih osnova, od policijskog nasilja i napada na rasnoj osnovi, do različitih oblika društvene ili ekonomske diskriminacije. Belgija je po glavi stanovnika dala više boraca u redovima takozvane Islamske države u Siriji i Iraku nego bilo koja druga europska zemlja. Od siječnja 2015. u borbu je otišlo 440 belgijskih državljana. Kada danas Putinov režim igra na sentiment „ostatka“ svijeta prema „dekadentnom“ Zapadu, to su točke u koje puca, a koje padaju na plodno tlo jer su (imigrantske) rane i dalje teške, otvorene i transgeneracijske, da postaje manje važno da je onaj koji proziva, upravo onaj koji sije novo zlo i stvara novi imperijalni prostor. N1
Ključni izvor informiranja u našoj zemlji su društvene mreže, a samo 23 posto ljudi provjerava informacije koje ondje nađe prije nego što ih podijele. Jesu li društvene mreže u vlasništvu najbogatijih ljudi svijeta mediji koji su tu umjesto novina? I jesu li svi ljudi koji su otvorili svoje račune te vlasnicima platformi dali toliko svojih podataka da bi svaka Cambridge Analytica isciktala od sreće, novinari? Je li mesijansko ponašanje najbogatijeg Zemljanina koji teži Marsu i njegova arbitraža nad slobodom, demokracijom i istinom ono što smo željeli ili ono što se moralo dogoditi? Je li svačije mišljenje o svemu jednako važno i relevantno? Jedna nova studija o budućnosti novinarstva u doba poljuljanog povjerenja javnosti pokazuje kako je put za opstanak novinarstva dvostruk. Prvi put je iskonska verifikacija informacija, kako bi ljudi razumjeli vrijednost relevantnog izvora. Drugi put je angažirano novinarstvo, koje mora na sebe preuzeti novu ulogu kontekstualizacije svijeta i procesa. Ivana Dragičević
Upravo sam se vratila s jedne konferencije o dezinformacijama i o tome kako se „boriti“ protiv ruskog utjecaja. Predstavnici jednog ministarstva jedne EU zemlje ustvrdili su kako moramo u Europi graditi „zajednički strateški narativ“. Bila sam zgrožena. Još i više kada sam na društvenim mrežama postavila pitanje kako je moguće, ako ih je Europska unija zabranila, da na programima u sobama europskih hotela možemo naći ruske TV kanale. Botovi su se uzletjeli komentirajući da kako netko tko je novinar može zagovarati represiju. A meni se već vrtjelo u glavi od nerazumijevanja ironija, sarkazama, cinizma, nečega što možda truje u ovakva zla doba, ali možda i pomaže. Jer borba protiv autoritarne propagande isto je što i ona protiv „izrade strateških zajedničkih narativa“ u demokratskim državama, kao i borba protiv onih koji si zbog bogatstva ili položaja uzimaju za pravo biti bogovima. Ne postoji lažna dilema između tzv. woke i cancel kulture. Postoji povijesno sjećanje na zlo. Sve što vrijeđa, viče, negira, uskraćuje, što ima totalitaran ukus, danas maše zastavom slobode. Ivana Dragičević
Multilateralizam i globalizacija nemaju iza sebe neku veliku teoriju zavjere. Taj i takav svijet u kojem živimo omogućili su, vidimo danas, da Europa ovisi o ruskom plinu i da se sve proizvodi u Kini, omogućili su Putinu da mu država bude stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta, dok on anektira dijelove drugih država. Taj užasni unipolarni poredak kojem Putin sanja kraj dok stvara novu eru omogućio je da lojalni članovi Kremlju bliske elite postanu multimilijarderi, upravo dio te mrske “globalne elite” koja djecu školuje u Americi, kupuje nekretnine u Londonu, korumpira gdje stigne i drži jahte na Jadranu. Koji je onda to poredak protiv kojeg se bori Putin i koji “mu se pokušava nametnuti”?… Dok se razvijaju paralelni nesuradljivi narativi, dok se gradi sebičnost i neosjetljivost, klatno (povijesti) će trebati vraćati. Jer i dalje nema pravednije ideje svijeta od one upućene na čovjeka i ljude između sebe. To je svjetlo koje je u ovoj novoj, eri poslije Krista, uvijek stizalo – nakon mraka. Ivana Dragičević
