Svaka druga solucija bila je u tim povijesnim okolnostima ili nerealna ili pogubna za Hrvatsku i Hrvate, pogotovo s obzirom na to da je postojala objektivna hipoteka zločinačke Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatska je u Jugoslaviji snažno napredovala i strelovito se modernizirala u svakom pogledu, brže i sveobuhvatnije od većine drugih republika. Hrvatski kadrovi i Hrvati igrali su tijekom cijelog trajanja Jugoslavije iznimno važnu ulogu obnašajući najistaknutije funkcije u armiji i diplomaciji, dakle u vrlo bitnim segmentima vlasti. Oni koji misle da je bilo realno da Hrvatska 1918. ostvari punu državnu nezavisnost u jednakoj su ili sličnoj zabludi kao i oni koji smatraju da je to bilo realno 1945., poslije Drugog svjetskog rata i propasti kvislinške NDH.

To su neupućeni ljudi, diletanti i zanesenjaci. Smisao demonizacije Jugoslavije uglavnom nije u tome da se ukaže na opasnost po opstanak Hrvatske, jer ne radi se ni o kakvoj opasnosti; smisao je u tome da se relativizira i umanji najveća hrvatska politička i moralna katastrofa u povijesti poznata kao Nezavisna Država Hrvatska, da se isključivim inzistiranjem na antihrvatskom karakteru Jugoslavije na neki način opravda NDH, da se prizovu simpatije za ustaštvo u kojem će se – za razliku od jugoslavenstva – uvijek pronaći nešto za pohvalu i za uzor budućim generacijama. Ivica Đikić povodom godišnjice smrti velikog diplomata, za Novosti.

U Crnoj Gori najveću državnu nagradu, nazvanu u čast antifašistima, dobiva pisac koji slavi četnike, u Srbiji četnici slave sami sebe, u Hrvatskoj ovih dana slave ustaše, a slovenska zastupnica kroz Evropski parlament uspješno gura rezoluciju o zločinima jugoslavenskih komunista u kojoj se antifašistička borba ne spominje ni slovom… ovdašnjim revizionistima Jugoslavija ne smeta zato što bi doista bila nekakav politički faktor ili stvarna prijetnja lokalnim nacionalizmima, nego zato što njena povijest čuva sjećanje na široki narodni pokret otpora, na hrabrost kojom se u blokovski podijeljenom svijetu gradio vlastiti put i, napokon, na sposobnost da se dokaže – a baš to je danas najveća hereza – da politika ne mora ostati umijeće mogućeg, nego može postati vještina kojom se ono naizgled nemoguće pretvara u stvarnost. Jer kako god da okreneš, jugoslavenski je period bio jedini kada je na našim prostorima zaista imala smisla ona rečenica, znate već na koju mislimo: “Ovo što ima kod nas, toga nema nigdje na svijetu.” Boris Postnikov za Novosti

Epizode, njih ukupno šest, neće biti posložene kronološkim redoslijedom, nego tematski po principu vanjske politike, svakodnevnog života, kulture, sporta Jugoslavije od 1945. do nekoliko godina poslije Titove smrti. Sve do početka 1980-ih godina. Dakle, osoba nepoznata jugoslavenskoj, a posebno europskoj i svjetskoj javnosti, četiri godine kasnije bit će zapovjednik najjačeg i najefikasnijeg europskog antifašističkog i oslobodilačkog pokreta koji je brojio oko 700 tisuća vojnika. Što se tiče Bleiburga, da, činjenica je da su iz osvete, kazne, ali i straha od svrstavanja poraženih ustaša, četnika i drugih na stranu zapadnih (antikomunističkih) saveznika u nekom budućem ratu, počinjeni brojni zločini. Koliko god razumio razloge novih jugoslavenskih vlasti, za zločine nemam razumijevanja, a odgovornost za zločine snose svi u zapovjednom lancu tadašnje Jugoslavenske armije. Međutim, takav kriterij nije bio primijenjen niti za Churchilla zbog bombardiranja Dresdena, Trumana zbog bacanja atomskih bombi, ali ni za Tuđmana zbog zločina nakon Oluje. Hrvoje Klasić za Nacional.

Nacionalni pristupi, koji dominiraju na području bivše Jugoslavije, inzistiraju na tome da razlikujemo hrvatske, srpske ili makedonske pisce i spisateljice, i pritom potpuno zanemaruju regionalnu dinamiku književnog života koja postoji sada već 35 godina nakon što se Jugoslavija raspala. Postoje i postojali su mediji, časopisi, festivali, izdavačke suradnje, gostovanja pisaca i rezidencije koje funkcioniraju na tom prostoru. Postoji i publika koja čita pisce sa svih strana bivše države. To je ono što nacionalne književnosti ne vide – po svojoj logici one zanemaruju taj jako važan aspekt književnog života.

Početkom prve Jugoslavije bila je ideja izgradnje zajedničke jugoslavenske književnosti, a ona je trebala poslužiti kao književnost jugoslavenske nacije jer je prva Jugoslavija trebala počivati na izgradnji zajedničke nacije iz plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je projekt propao, a s njim je propala i ideja takve jugoslavenske književnosti. Ideja se vratila, u potpuno novim okolnostima, šezdesetih, u drugoj Jugoslaviji, kada je postala izrazito zanimljiva, jer tada su neki teoretičari pokušali osmisliti jugoslavensku književnost kao nešto što postoji paralelno s nacionalnim književnostima: ne isključuje ih niti ih obuhvaća, nego im je nadređena, odnosno predstavlja zonu između nacionalnih književnosti i svjetske književnosti… tportal

Hrvoje Klasić u 19. Kontrapovijesti razgovara s profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejanom Jovićem o procesu odumiranja socijalističke Jugoslavije. Jović bi počeo od Titove smrti, otkada kreće i postepena liberalizacija društva. Tu su i sve više rastuća nacionalna pitanja među jugoslavenskim narodima. Još je za vrijeme Titova života bilo kritike na Ustav. Tih je godina eskalirala i ekonomska kriza. Iako nominalno socijalističkog sistema, gdje razlika u društvu ne bi trebalo biti, vladale su društvene nejednakosti koje su dovele do konflikata. S druge strane zapadne republike Jugoslavije poput Slovenije nisu željele izdvajati sredstva za razvoj manje razvijenih regija na istoku federacije, iako Jović smatra kako bi od toga imale koristi.

Za raspad su možda najpresudniji bili tada rastući nacionalistički narativi koji su se proširili po cijeloj federaciji, iako je bilo i pozitivnijih priča. Specifičnost Jugoslavije u odnosu na druge slične države je autonomija samih država sastavnica, zbog čega je ideja jugoslavenstva – jedinstvenog naroda, tim problematičnija. Tu su bile i Miloševićeve pretenzije da “smanji” Jugoslaviju gdje bi jedan od naroda bio zastupljen oko 50 posto, odnosno, bio u većini. Očuvanje Jugoslavije je postalo beznadno kad je predsjedništvo SFRJ povuklo vojsku JNA iz Slovenije 1991., drugi su događaji u Vukovaru i Dubrovniku koji se smatraju službenim početkom rata, a treći je međunarodno priznanje Hrvatske 15. 1. 1992.

Često objašnjenje za dobra stara vremena je loše pamćenje, a čini se da se to pokazalo i u slučaju istraživanja objavljenog na web stranici Središnje banke BiH. Naime, istraživanje je rađeno o sveprisutnoj percepciji Bosanaca i Hercegovaca da je život u Jugoslaviji bio bolji nego što je danas. Međutim, ako se vodimo empirijskim podacima koja su predstavljena u istraživanju, postaje očigledno da “dobra, stara vremena” ipak nisu bila toliko dobra. Današnjim radnicima s prosječnom plaćom treba otprilike isto vrijeme ili čak nešto manje, nego 1990. godine da priušte osnovne prehrambene artikle poput kruha, brašna, mlijeka, jaja i maslaca. Isto se odnosi i na troškove električne energije. Međutim, neki proizvodi, poput jestivog ulja, kave, špinata, drva za ogrjev i ugljena, sada zahtijevaju znatno manje utrošenog radnog vremena. N1

Umirovljeni vatrogasac Marin Matošević iz Slavonije ima 68 godina i iako je već 16 godina u mirovini i dalje život posvećuje vatrogastvu čiji je član 55 godina: “Ljudi su prije više radili i to puno više rukama nego danas. Bili su zadovoljniji i složni. Nikad nije bio problem da netko nekome pomogne, a danas se sve to gleda kroz novac. Politika je mlade odvukla na krivu stranu. Mi smo prije imali više zanimacija kao mladi, imali smo omladinske radne akcije, izlazilo se van, bili smo od neke koristi za državu i društvo, a danas mladi samo sjede po kafićima. Ljudi uopće ne shvaćaju što je prije bilo i kako je bilo. Gledaju na bivšu Jugoslaviju kao negativno vrijeme, a živjelo se lijepo, nije ti falilo ništa. I svaka osoba koja se dokazala svojim radom, bila je cijenjena. Nije bilo važno je li ta osoba u politici ili nije, a danas se samo gleda je li iz vodeće stranke ili nije… Danas kažu: ‘Ima strojeva, to će ti strojevi napraviti’. Što čovjekova ruka može napraviti, to nijedan stroj ne može! Pustite strojeve, njih trebaš platiti, oni su itekako skupi. Ono naše je bilo veće zadovoljstvo.” Net

Humorom se za raznih režima nerijetko smije reći i ono što se u ozbiljnijem narativu ne bi toleriralo. Svojevrsna začetnica stand-up komedije na ovim prostorima, Nela Eržišnik, desetljećima je bila velika zvijezda od Makedonije do Slovenije. Nasmijavala je obične ljude, ali njezine šale voljeli su i Tito i Tuđman. Eržišnik je utjelovljavala Maricu Hrdalo, Zagorku punu pučke mudrosti, spremačicu s pregačom, glave ogrnute rupcem, s neizostavnom metlom u ruci. Bila je i lička Baba Ikača. Njezina Marica i Ikača govorile su naglas ono što je narod mislio, a što običan svijet nije smio reći. Premda se s Titom politički nije slagala, i makar je on znao ponešto o njezinoj obitelji i njihovoj političkoj prošlosti, simpatizirao ju je, na neki način i štitio, a Eržišnik je o njemu imala dobro mišljenje: “Bio je inteligentan i duhovit čovjek. Možda i zvijer u ljudskoj spodobi, ali o tome neka drugi govore. Dobivala sam velike honorare, i to me spašavalo od mnogih progona. Jednom me pitao gdje sam bila za vrijeme rata. A ja sam mu rekla: ‘S druge strane!‘ Smijao se.” Jutarnji

Dvadeset značajnih filmova kao uvod u ex-yu kinematografiju

Novosti su pitale odvjetnice Vesnu Alaburić i Linu Budak i advokata Čedu Prodanovića hoće li sud prihvatiti optužnicu.

• Vesna Alaburić: Smatram da izvješavanje jugoslavenske zastave na vlastitoj kući ne može biti prekršaj protiv javnog reda i mira vrijeđanjem ili omalovažavanjem moralnih osjećaja građana. Radi se o simboličnom govoru u privatnom prostoru, dakle ne na javnom mjestu, koji je zaštićen kao pravo na slobodu izražavanja. Čak i ako se time izrazila ljubav, nostalgija ili sjećanje na bivšu državu i ako se to nekome ne sviđa, ne radi se o protupravnom ponašanju koje treba penalizirati.
• Lina Budak: Pretpostavlja da policija građanina goni po članku 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim je predviđeno da će se onaj tko istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove kazniti prekršajem novčane kazne u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 nekadašnjih njemačkih maraka. ali se o starom jugoslavenskom zakonu donesenom još 1977. godine kada se u strahu od vanjskog neprijatelja strepilo od isticanja stranih zastava. To je prastari zakon iz vremena verbalnog delikta kojim su se ljudi željeli disciplinirati. Iako ga je odavno pregazilo vrijeme, on na žalost još uvijek nije promijenjen.
• Čedo Prodanović: Nije jasno po kojoj zakonskoj odredbi policija namjerava kazniti 47-godišnjaka, s obzirom da se – koliko je poznato – jugoslavenska zastava ne nalazi na indeksu zabranjenih znamenja. S druge strane, u Hrvatskoj se bez ikakve zabrane prodaju američke konfederacijske zastave koje su simbol robovlasništva, ali to izgleda nikoga ne vrijeđa. Ne znam za neki propis koji bi zabranjivao njeno isticanje. Čak ako bi uzeli u obzir Rezoluciju Europskog parlamenta o zabrani isticanja simbola totalitarnih sustava, treba reći da jugoslavenska zastava nije simbol komunizma.