• Premda je uživao u reputaciji boemčine, Smoje je bio čovjek spartanske radne etike. Bio je marljiv i odgovoran, ali potpuno neambiciozan, i sva je prilika da ne bi ni počeo pisati za televiziju da nije bilo Lepe. Svi ti aranžmani uvijek su slijedili isti scenarij: ona bi u njegovo ime pristala preuzeti posao, potom bi dogovorila isplatu predujma i tek kad bi im novac iscurio kroz prste, priznala bi mu u što ga je uvalila. On je ustvari pisao scenarije da bi se izvukao iz financijskog škripca. … Ono malo što je za života zaradio, pojeo je, popio i potrošio na nekoliko skromnih putovanja. Unatoč svemu, i relativnom siromaštvu i apsolutnom preziru kojim je potkraj života počašćen, Smoje je umro kao sretan čovjek, što je i bio.
• Oživljavajući Servantesa ispunio sam svoj dječački san, jer njegovu smrt dugo nisam mogao preboljeti, kao, uostalom, ni dvadesetak milijuna Jugoslavena. On mi je važan jer se preko njega vrlo dojmljivo može objasniti naličje opjevanog splitskog humora i šarma. Naime, u mome zavičaju prilježno se njeguje uvjerenje kako je ismijavanje drukčijih – a oni su, vidi vraga, uvijek slabiji – potvrda nečije sofisticiranosti. Servantes je tu da nas podsjeti kako smijeh nije uvijek istoznačnica za veselje. A i da opiše još jednu nepromjenljivu varijablu u našim životima: prije pedeset godina humanistički su se intelektualci tretirali jednako kao i danas, u njima je prosječan, običan svijet, onaj čuveni mali čovjek, uvijek razabirao samo razlog za sprdnju. Jutarnji

Andrej Plenković već je stekao status dede Pantelije mlade demokracije. Ponekad ti se mora učiniti da ga iz fotelje predsjednika vlade ne bi mogao izbaciti ni milenijski tornado. Oko njega stalno divljaju cikloni skandala i afera, većina njegovih suradnika i pouzdanika prije ili kasnije završi u marici, ali on, unatoč svemu, opstaje. Kao da nije čovjek nego teflonska tava, za njega se ne lijepi nijedna šporkarija. Doma je stekao reputaciju mitološkog bića kojemu nitko ništa ne može, a u Europi ga dočekuju toplo i srdačno. Aktualna ćakula o njegovim izgledima da se dokopa položaja glavnog tajnika NATO-a može se na koncu ispostaviti kao samo to, puka ćakula, no ni takav eventualni rasplet ne bi mogao dovesti u pitanje činjenicu kako mu je masna europska sinekura prije ili kasnije –  naprosto suđena. Slobodna

Ni kad priznaje grijeh, Hranić ne može bez pompoznog napuhivanja svoje veličine. On se nije osamio i prepustio refleksiji, pa zagledao u ponor vlastite duše, nego je “stupio u dijalog s raspetim Gospodinom” kao da je sin Božji govorni automat koji olakšava iskašljavanje grijeha. Hajde što je nemoralno, ali zar nije i blasfemično prati se od krivnje, a Krista koristiti kao sapun za uklanjanje tvrdokornih mrlja? Hranićeva isprika jednako je nemoralna kao i zataškavanje pedofilskih zločina. Radi se o iznuđenoj epifaniji koje ne bi ni bilo da se u cijelu priču nije upleo Vatikan. Nije se nadbiskup posuo pepelom jer je konačno osvijestio težinu svoje tragične zablude, nego zato što mu je naređeno da to učini. Nadahnuće za ispriku došlo je sa strane, u formi ultimatuma, a on je bio nadležan samo za izvedbu koja je bila očekivano jadna, neuvjerljiva i namještena. Slobodna

Kad umre netko važan, svejedno čime se pokojnik za života bavio, očekuje se da ljudi s vrha upravljačke vertikale sroče prikladan telegram sućuti u kojemu će izraziti žaljenje zbog nenadoknadivog gubitka za cijelu zemlju. Prije nekoliko dana u svome je amsterdamskom domu preminula najveća suvremena (hrvatska) književnica Dubravka Ugrešić. Kad kažem najveća, onda mislim baš to – Dubravka je nadmašivala apsolutno sve ljude koji pišu na hrvatskom jeziku, sve. Nitko drugi u zadnjih trideset godina nije imao takvu recepciju u inozemstvu. U ma koju god knjižaru ušli, u ma kojem god gradu, u ma kojoj god državi na svijetu, pronašli biste neku njezinu knjigu. Pa ipak, njezinu smrt uredno su ignorirali svi naši tzv. visoki čimbenici, sva tri predsjednika – države, Vlade i Sabora – samo je ministrica kulture potpisala jednu savršeno neosobnu, suhu i hladnu bilješku. Slobodna

Da neku etničku, vjersku ili seksualnu manjinu netko redovito izlaže ceremonijalima javnog prezira i prikazuje kao manje vrijednu, našli bi se mnogi da joj stanu u obranu. No, kad su na meti žene, koje su ustvari većina, iako su u našim mizoginim prilikama ranjive kao minijaturna manjina – nikom ništa. Mi trpimo klečavce dok ih ponižavaju, dok svoje barbarstvo pokušavaju normalizirati i pretvoriti u obvezujuću društvenu normu, trpimo šutnju službene crkve, trpimo uvjeravanja tzv. pravne struke kako se tu ništa ne može jer je ovo slobodna zemlja… I tako se navikavamo na nasilje i, još gore, mirimo s činjenicom da je mjera iskazanog nasilja ustvari mjera naše slobode. Zamislite kako bi nam tek grozno bilo da nismo slobodni pa da klečavci ne smiju izlaziti na trgove ni ponižavati naše supruge, sestre i kćeri, nego da svoje mužjačke fantazije smiju namirivati samo na zahodu, svome jedinom prirodnom okružju. Slobodna

I što da pošteni HDZ-ovac, recimo ja, učini kad se nađe na biračkom mjestu? Koga da zaokružim, takozvanog svog, za kojega znam kako ne vrijedi ništa, ili tuđega, dakle Milanovića, koji nije moj, nije naš, iako povazdan gudi ono što većina nas HDZ-ovaca želimo čuti? Pridobije li dio HDZ-ovaca na svoju stranu (a mogao bi, kad se već tri godine trudi izbrisati razliku između sebe i njih), eto njemu produžetaka na Pantovčaku. Pokaže li se da sam bio u pravu, bit će to i krasno i grozno. Krasno, jer će se Plenković i njegova služinčad požderati od muke kada shvate da je HDZ darovao Milanoviću drugi mandat, a grozno, jer ćemo svi biti osuđeni na još pet godina verbalnog zlostavljanja. Hvala dragome bogu što ipak nisam HDZ-ovac pa ne moram razbijati glavu tom dvojbom. Slobodna

Do prošloga ljeta sam vjerovao da se u mome gradu ne može dogoditi da teško bolestan čovjek umre jer mu nije pružena medicinska pomoć koju, bajdvej, kao osiguranik uredno plaća desetljećima. Do prije nekoliko dana bio sam siguran da je kod nas nemoguće biti žrtvom trojice utreniranih sociopata, a da onda cijela zapovjedna vertikala policije, od nadležne uprave do samog ministra, tvoje iskustvo otpiše kao obični “prekršaj protiv javnog reda i mira”. Ova zataškavanja upozoravaju na činjenicu da je HDZ endemskom vlašću apgrejdao svoj razarački potencijal. Nije stvar samo u tome da milosnici režima s partijskom iskaznicom sebi i svojima namještaju poslove i zaposlenja, gule javne blagajne i kradu gdje stignu. Ne, sad su s novčanika prešli na ljudske živote. Slobodna

Između dva autobusa Kineza i Branka Bačića s onim vječitim izrazom lica smotanoga bodula kojemu je utekao zadnji trajekt, moja se malenkost ne bi previše kolebala. Ljudima koji treću zimu provode u kontejnerima, novi je ministar nagovijestio da bi dogodine, ako bog da, mogli useliti – u drvene kućice. Čuvši tu ubogu objavu, i najveći naivac koji se nadao da bi stvari konačno mogle krenuti nabolje, morao se otrijezniti. Ne, žalim slučaj, nama rekonstrukcije naprosto ne idu. U destrukcijama nismo loši, dapače, prilično smo solidni. Eto, recimo, trideset i žuntu godina zdušno razaramo ono što smo baštinili od socijalizma, ali još uvijek ni izbliza nismo uspjeli sve soriti. Osim toga, kako se nadati rekonstrukciji potresom poharane Banije kad nam šest godina treba da bismo – rekonstruirali Vladu? Slobodna

Obojica su karijere započeli u diplomaciji, da bi u stranačku politiku ušli razmjerno kasno, i to bez osobitog ideološkog žara. Dok su njihovi vršnjaci pristupali HDZ-u ili SDP-u grijani nepokolebljivom vjerom da su samo njihovi politički favoriti jamac stabilnosti i napretka države, njih dvojica su u partijske redove ušli kao što običan svijet ulazi u samoposlugu. Nešto im je ustrebalo – sasvim konkretno, karijerni poguranac – pa su stali u red i zamolili članske iskaznice. Zbog skoro pa nevoljkog pristupanja, u stranačkim redovima ni jedan ni drugi nisu uživali osobite simpatije tvrdokornih kolega. Od prvoga dana identificirali su ih kao momke kojima je od svih “izama” srcu najbliži oportunizam. Njima, naime, nije od presudne važnosti da budu u ovoj ili onoj stranci; važno je tek da su pri vrhu ove ili one stranke. Slobodna

Gotham City ima Batmana i Robina, Split ima Puljka i Ivoševića. Prvi dinamični duo čisti grad od zločinačkog šljama, drugi nema tako široke ovlasti pa se mora zadovoljiti čišćenjem grada od štandova, šankova, suncobrana, tendi, metastaziranih štekata, kioska i ostalih sklepotina. Sad su naložili uklanjanje i jedina tri preostala kioska u najužem centru. ”Nije nam problem raditi 24 sata”, pohvalio se gradonačelnik. Kao fizičar on bi trebao znati da je to itekakav problem jer čovjek nije perpetuum mobile, treba se redovito i obilno puniti energijom, a to iziskuje nezanemarivo vrijeme. Citiram ga samo da bih upozorio na očigledno: ove njegove riječi teško je shvatiti drukčije nego kao prijetnju koja se tiče svih nas običnih, s običnom potrebom da u centru svoga grada koji je, vidi vraga, kolijevka hrvatske pismenosti i književnosti, kupujemo novine i knjige – na kiosku. Slobodna