Jednom sam, nakon doručka, požurio van, htio sam se survati u Pariz, tako sam o tom svom izlasku mislio, toliko sam ga želio, htio sam se survati, kao s litice u taj grad, stradati ako treba, prihvatio sam hladnu kvaku vrata i gurnuo, a onda sam opazio kako gospodin Ibrahim brzim pokretima šara sve što je napisao, kako snažno i u bijesu upire svoju olovku u onu mesnatu bilježnicu i kako dahće, ubrzano diše i šišti kroz začepljen nos, kroz guste tamne dlake u njemu. I takav je nasađen na svoju stolicu, primaknut za taj stol i ostavljen da se bori s tom velikom bilježnicom i riječima. I s tom olovkom kojom će sve u nekom trenutku iskrižati, zamrčiti i uništiti – piše Ivica Prtenjača. Lupiga…
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Ivica Prtenjača piše o Gibonniju i kritikama na njegov račun jer je na domjenku skočio na stol i ugazio u kuglof: Divne li slike, u tom je času zgazio svo, ali baš svo austrougarsko nasljeđe, novohrvatski korporativni kič, zasjeo je svojom petom ravno na srce općeg ukusa i svakako oskrnavio proklamiranu moralnost u kojoj se hrana ne gazi. Jer, je li, toliko je gladnih ljudi… Naš fini Džibo skače po njemu, pa to je užas. Ali, vjerujte, to je za mene najbolje što je taj čovjek ikada napravio, a mislim da će tako i ostati. Neka si stao u kuglof, neka si zgazio to licemjerno, prešećereno, gadljivo lice naše stvarnosti, neka si skočio na taj stol i po njemu prohodao kao po vodi. Lupiga…
Prije skoro dvadeset godina, u Parizu, u lipnju, hodam bulevarom Saint-Michel, nekakav je sajam glazbe i svakih pedesetak metara netko svira, stvara toplu buku, makar udara u lonac i šuška praznom limenkom u koju je ubacio kamenčić. Netko pjeva. To je Celeste, njezina je kosa pokošena i uznemirena noć iz ravnog i ranjivog Senegala, rodila se ovdje, malo sjevernije u dvadesetom arondismanu. Celeste pjeva i njezine teške narukvice udaraju o tanka zapešća i ja između jurećih automobila pokušavam razaznati taj zvuk, udarac srebra na mladoj, dugačkoj kosti. Na zategnutoj svijetlo smeđoj koži koja je zategnuta preko ovog dijela ulice i svakako preko mnogih godina što će proći i nabacivati po meni blato zaborava – piše Ivica Prtenjača. Lupiga…