Kako nadmašiti ikonički stari film iz 1994. za koji je Brandon Lee doslovce dao svoj život i umro na setu? Teško i nikako. “Vrana” Alexa Proyasa bila je čak i više od kultnog filma inspiriranog istoimenim stripom Jamesa O’Barra. Spletom nesretnih okolnosti, odnosno Leejeve pogibije na snimanju, “The Crow” je metafizički isprepleo kinematografiju i zbilju, tjelesno i duhovno, život i smrt. “The Crow” je obilježio devedesete iznimnom audiovizualnošću, soundtrackom jedne generacije i stripovskom (s)likovnošću usporedivom s mračnom noirovsko-gotičkom estetikom “Blade Runnera” i “Batmana”, a Proyasova elegična i melankolična akcijska fantazija autentične, proganjajuće tuge trajno se zadržala u srcu i nastavila živjeti desetljećima kasnije. To je ostavština “Vrane” s kojom se nemoguće nositi. Proyasu je bilo dovoljno pet minuta flešbekova da uspostavi Erica i Shelly kao tragične romantičare, a Sandersu za to treba 45 uz puno praznog hoda. Gotovo svaki kadar kod Proyasa imao je umjetničke kompozicije, što se ne može reći za Sandersa koji je napravio puno bolji posao s remakeom kulta devedesetih “Ghost In The Shell”… Marko Njegić za Slobodnu