Sin Irkinje i Talijana rođen 1951. u Middlesbroughu trebao je nastaviti očev biznis proizvodnje sladoleda, ali su mu bile slađe druge stvari. U mladosti je najviše od svega želio biti pisac filmskih scenarija i autor filmske glazbe. No Middlesbrough 1968. nije bio mjesto na kojem se mogla raditi filmsku glazba, a otac Camillo Rea digao je ruke od Chrisa koji je po cijele dane svirao gitaru i razvijanje obiteljskog sladoledarskog biznisa povjerio drugom sinu. Bio je samouk, blues mu je bio prva i najveća ljubav, no kako je sam jednom primijetio bio je mlad i neiskusan da se ukrca na vlak na kojem su bili Eric Clapton i Mark Knopfler. Skorašnji dolazak na dodjelu Grammyja odredio je njegov odnos prema glazbi i sceni kad biva razočaran površnošću zvjezdanih statusa, te u neku ruku odlučuje biti autsajder koji bježi od pompoznosti slave i da će se probijati samo i isključivo glazbom. Za njega je glazba bila traženje unutarnjeg mira i balansa. Sve što je stajalo na putu tome, otklanjao je u startu… Zoran Stajčić za Ravno do dna

Dok svjetske zvijezde poput Jay-Z-ja milijune od glazbe ulažu u biznise, domaći glazbenici sve češće traže dodatne izvore prihoda. Tonči Huljić ulagao je u produkciju i telenovele, Edo Maajka i Alen Marin u kafiće, a Mrle iz Leta 3 uspješno brendirao ŠČ kroz pivo, majice i knjige. Najveći poslovni uspjeh ostvario je YEM, produkcija koja je izgradila hrvatsku trap scenu. No, unatoč kreativnim biznisima, većina glazbenika i dalje se suočava s mizernim mirovinama i nesigurnom budućnošću – jer od umjetnosti se živi, ali teško preživljava. Dubravko Jagatić za Muziku

Umjesto da se na beskonačnim panelima beskonačno govori o padu prihoda autora i autorskim pravima ili da se muzičarima koji se gledaju oči u oči s umjetnog inteligencijom govori „everything you can do, (A)I can do better”. Umjesto, dakle, da se razglaba o tome na koje će nam sve načine umjetna inteligencija uzeti posao i kruh iz usta, taj kruh i posao treba brže bolje tražiti i poticati ondje gdje nas AI u tom istom poslu ne može preteći, a to su upravo nastupanja uživo pred publikom. Jer ljudi (barem još zasad) najveći interes gaje za druge ljude koji im mogu ponuditi nešto što si ne mogu ponuditi oni sami i što ih usput uveseljava, intrigira, zabavlja i obogaćuje – kaže Ivan Grobenski za Ravno do dna

U Hrvatskoj su rijetki glazbenici svoje stihove pretvorili u knjige poezije – nakon Štulića i Rundeka tek nekolicina. Knjiga Borisa Jokića 60 otkucaja otvara pitanje zašto se suvremena glazbena poezija ne uvrštava u školsku lektiru. Stručnjaci poput Tomislava Brleka i Branka Kostelnika ističu da se otpjevani stihovi itekako mogu smatrati poezijom, dok Krešo Blažević i Marko Pogačar naglašavaju da bi domaći tekstopisci zaslužili više priznanja. Od Arsena Dedića i Štulića do Urbana, Bareta, Antića i Maajke – njihovi stihovi oblikuju kulturu, ali u obrazovnom sustavu ostaju na margini. Jokić poručuje da društvo koje ignorira vlastite glazbene autore uskraćuje mladima kritičko mišljenje i kulturni identitet. Večernji

Internet, streaming servisi i nove tehnologije u potpunosti su promijenile pristup muzici kao i samu distribuciju. Brojni su muzičari vrlo brzo shvatili prednosti novih tehnologija i scena je odjednom postala bogatija za brojna izdanja koja su putem raznih internetskih platformi objavili sami muzičari bez pomoći diskografskih kuća. Svjesni da su se uvjeti rada u diskografiji znatno izmijenili sami diskografi, veliki i mali, nezavisni i zavisni odlučili su uzeti stvari u svoje ruke pa je tako 2019. godine osnovana RUNDA odnosno Regionalno udruženje nezavisnih diskografa čije članstvo okuplja izdavače iz zemalja bivše Jugoslavije, te Albanije. Sa sjedištem u Zagrebu, ova udruga je ujedno i prva ove vrste u Europi kao trans-nacionalna odnosno regionalna organizacija. Danas samo u Hrvatskoj djeluje nebrojeno mnogo diskografskih kuća i dosta im je teško doznati točan broj jer nisu sve uključene u rad RUNDE niti su članovi Hrvatske diskografske udruge (HDU), već posluju samostalno, vrlo vjerojatno zadovoljni vlastitim uspjehom bez potrebe za dodatnom promocijom. Dubravko Jagatić za Muziku

Hrvatski rock nije mrtav, iako se godinama najavljuje njegov kraj. Stara garda (Majke, Let 3, Urban…) i dalje svira, a nova imena poput Jonathana, M.O.R.T.-a, IDEM-a ili Porto Morta dokazuju da scena ima svježine i kvalitete. Kritičari Horvat i Kostelnik slažu se da rock i alternativna glazba stoje čvrsto, no problem je nedostatak medijske podrške i dominacija trapa i narodnjaka u mainstreamu. Publike za rock još ima, ali uspjeh ovisi o klubovima, festivalima i promotorima koji daju prostor mladim snagama. Večernji

Što je porast od više od pet milijuna eura, odnosno 21,07 posto, u odnosu na godinu prije. Najveći skok zabilježen je u segmentu koncerata, a značajan rast bilježe i digitalna prava te međunarodne isplate. Među najuspješnijim autorima našli su se Baby Lasagna, Branimir Mihaljević, Marko Perković Thompson i Grše. Najveći rast zabilježen je u segmentu koncerata – čak 52,10 posto – čime je 2024. postala rekordna godina po visini prihoda s glazbenih događanja. U Hrvatskoj je prošle godine evidentirano više od 42.000 koncerata, festivala i sličnih događanja – u prosjeku 115 dnevno. Porasli su i prihodi od digitalnih prava, i to čak za 22 posto. tportal

Boris Babarović-Barba pridružio se Crvenim koraljima samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja grupe 1962. godine. Svojim prepoznatljivim vokalom i karizmatičnom pojavom Barba je ubrzo postao zaštitno lice benda koji je obilježio glazbenu scenu 1960-ih i 1970-ih godina. Pod Barbinim vodstvom Crveni koralji doživjeli su vrhunac popularnosti tijekom 1960-ih godina. Njihova prva ploča, izdana 1963. godine, sadržavala je hit-pjesmu ‘Rekla si: volimo se’ koja je prodana u nevjerojatnih 100.000 primjeraka. Ovaj je uspjeh bio tim impresivniji s obzirom na činjenicu da u to vrijeme u cijeloj Jugoslaviji nije bilo toliko gramofona. Boris Babarović-Barba ostao je aktivan na glazbenoj sceni sve do poznih godina, povremeno nastupajući s Crvenim koraljima na revijalnim koncertima i glazbenim festivalima. Večernji

Dakle, Porin ima veliko glasačko tijelo složeno po sindikalnim uzusima i koje, kako je ponuđeno iz primjera u uvodu (Ogenj osvaja Porin za najbolji album alternativne glazbe ispred Nemečeka), u nekim kategorijama odlučuje po ovlaš prikupljenim informacijama, tj. po sistemu: „Za ovog sam čuo pa ću njemu prije dati glas, nego onom za kojeg nisam čuo“. Takva praksa rezultira tromošću i sporosti u prepoznavanju najboljih, ujedno i trendova na godišnjoj bazi i izrazito je pogubna za nova imena. Mi pomake u Porinu po rezultatima možemo uočiti ako gledamo deset godina unatrag, a ne svega sezonu prije. Porin upravo zbog glomaznosti i inertnosti svog glasačkog tijela propušta priliku biti aktualan na godišnjoj bazi. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

Ujedinjene glazbene legende kao što su Darko Rundek, Mile Kekin, Dubioza Kolektiv, Letu Štuke, Srđan Gojković Gile, Cane, među brojnim predstavnicima scene, poslali su snažnu poruku podrške osobama koje se bore s ovisnošću. Kampanja prva ovakve vrste od YU Rock Misije 1985. stremi k tome da javne osobe prestanu promovirati industriju koja izaziva ovisnost o kocki. Ravno do dna