Hrvoje Vojković je sretan čovjek, jer je zagrebački dečko. Da nije, da je recimo iz Travnika, zvali bi ga Tulipan. Taj bi mu nadimak ostao do kraja života i možda bi se, kako to često biva, prenio i na njegove potomke, koji bi se po njemu zvali Vojkovići Tulipanovići, ili samo Tulipanovići. Ono što je Vojković učinio ovih je dana, mjeseci i godina uobičajena stvar kod pripadnika hrvatske političke i društvene elite: europske novce tretirao je onako kako se unutar sloja kojemu pripada tretiraju javni novci ubrani od hrvatskih poreznih obveznika.

Dosadašnja javno iskazana priča ne kazuje da je učinio išta što već nisu činile naše ministrice i ministri, ratni junaci, generali, poduzetnici… Dio je to tradicije koja traje, evo, već trideset i tri godine, a naročito se intenzivirala nakon kraja rata. Svi ti poticaji za poljoprivredu, stočarstvo, konjogojstvo, naročito taj novac koji se ulaže u gospodarski procvat Slavonije, žitnice hrvatske i hraniteljice, u golemoj mjeri su fiktivni i fikcionalni. To što ti dobiješ pare za ergelu konja, nipošto ne znači da ćeš je odmah i otvoriti. Konji su poput Rimčeva robotaksija, virtualna projekcija stvarnosti, čiji je smisao da ti odmah dobiješ novac, a sve ostalo će jednom u budućnosti biti. Ako bude. Miljenko Jergović za svoj blog.