Kultna komedija Balkanski špijun Dušana Kovačevića premijerno je stigla na pozornicu HNK Ivana pl. Zajca Rijeka u subotu, 28. veljače, u režiji Miloša Lolića. Kovačevićeva britka satira, koja već desetljećima izaziva smijeh publike, razotkriva mehanizme društvene paranoje kroz lik Ilije Čvorovića – čovjeka koji nakon rutinskog razgovora s policijom u vlastitoj svakodnevici počinje prepoznavati zavjeru i u svom podstanaru vidjeti prijetnju sustavu. tportal… Na velikom platnu projicira se film, s čijim se trajanjem (95 minuta) gotovo preklapa i minutaža predstave. Novi list…

Lik Ilije Čvorovića nije dodijeljen jednom glumcu, već ga igraju svi glumci i glumice, naglašavajući da paranoja nema spol. Predstava je prilagođena Rijeci uz spominjanje LNG terminala na Krku i suvremenih političkih figura. Redatelj Miloš Lolić ističe da predstava propituje jugoslavensko nasljeđe i današnju „bolest društva“ u kojoj se neprijatelji i dalje traže na svakom koraku, kažu u tv prilogu Vide TV…

Kazališna adaptacija kanonskog filma Zvonimira Berkovića u produkciji Gavelle i režiji Janka Rakoša s gotovo opsesivnom pažnjom kazališnim sredstvima prevodi izvornik. Rezultat je predstava izrazite preciznosti i discipline koja ovo antologijsko djelo vjerno oživljava, ostajući pritom u sigurnim okvirima doslovne reprodukcije. Rondo je fascinantan primjer promišljenog autorskog filma koji svjesno polazi od reducirane postave likova, u suštini praznih arhetipova, kako bi izgradio razgranatu mrežu motiva, odnosa, metafora i značenja, gdje ništa nije slučajno, a pogotovo ne prazno. Za početak, glazba. tportal

Koherentno je uprizorio borilište koncepcija ideološke arene Krležina literarnog kozmosa i pritom stvorio predstavu besprijekornog tempa, lišenu viškova, čvrsto usidrenu u priči ali otvorenu za bogate konotativne rukavce. Planinićev redateljski rukopis, autorski teatar koji spaja intelektualnu ambiciju i snažnu vizualnu poetiku, prepoznaje se u hrabroj konceptualnoj gesti i slojevitom dramaturškom tkivu, što u njegovu slučaju u pravilu znači vrlo uspješno prevođenje kompleksnog predloška u kazališnu formu. Gea Vlahović za tportal.

Frljić radi dvije vrste predstava, prve su donekle klasične dramske predstave, ali uvijek s nekim njegovim twistom, a druge su predavanja na izabranu temu. Nakon nešto manje od dva sata Inkubatora, dok je sarajevska publika nagrađivala glumačku ekipu zasluženim stajaćim ovacijama, moja sestra se nagnula prema meni i šapnula: “Predavanje.” Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora. Možda je potrebnija Berlinu, Zagrebu i Beogradu nego Sarajevu, gdje je gostovala… Gordan Duhaček za Kulturpunkt

Redatelj Mario Kovač prepoznao je subverzivni potencijal genijalnog stripa, prizvao grotesknu estetiku Magnusa i Bunkera i osuvremenio političku oštricu, no rezultat je iznenađujuće anemičan. Predstava izgleda i zvuči kao ‘Alan Ford’, ali ne nosi njegov duh: umjesto anarhičnog crnog humora koji je ismijavao sve ideologije, ostaje tek površna i beživotna replika. No, možda je i to dovoljno, kaže Gea Vlahović za tportal.

Autocenzura je stvar pojedinca. Znalo mi se dogoditi da mi poneki ravnatelj ili ravnateljica “prijateljski sugerira” da ublažim oštricu neke predstave ili projekta, ali nikad nisam doživio izravnu cenzuru, već je konačna odluka uvijek ostajala meni i ansamblu s kojim radim. Moram priznati kako ipak osjećam da se moj fokus posljednjih nekoliko godina sve više okreće solidarnosti, a sve manje provokaciji. Razlog je u tome što je društvo postalo izrazito polarizirano, pa se na provokaciju najčešće odgovara još žešćom provokacijom, što onda dovodi do pojačanja tenzija umjesto do željene katarze. U radu s osobama na margini, međutim, osjećam da se događaju pozitivne mikropromjene, pa sam se možda i zato više posvetio tom tipu kazališta, malo dalje od velikih institucija, a bliže kazalištu za djecu i mlade ili specifičnim projektima s ranjivim skupinama – kaže legendarni kazališni redatelj i DJ Mario Kovač povodom predstave Alan Ford koju je režirao u Kerempuhu, za tportal.

Juha braće Marx Kokana Mladenovića, čija je premijera bila 2. lipnja u zagrebačkom kazalištu Komediji, upravo je takva predstava: strukturiran poput živahnog mehanizma iz nijemog filma ali s jasno osmišljenim ritmom i intonacijom, prvi autorski projekt poznatog srpskog redatelja u teatru na Kaptolu provokativan je hommage nadrealnom humoru slavne braće Marx, patchwork slapsticka, vodvilja, kabaretskog gega, groteske i lucidnog humora koji neugodnom lakoćom razobličuje naš politički i društveni trenutak uz eksploziju bučne glumačke energije koja pršti kreativnošću. Kokan Mladenović doista zna kako stvoriti subverziju u svijetu u kojem ništa stvarno ne boli. tportal

Upravo u HNK-u Split postavlja ekspresionističku dramu ‘Woyzeck’ Georga Büchnera, koja se bavi tzv. malim čovjekom u kontekstu sve veće militarizacije društva. U eksplozivnoj, multimedijalnoj predstavi koja se poigrava granicama stvarnog i virtualnog scenom će letjeti dronovi, a najavljeno je i tajnovito ‘tehnološko stvorenje’. Woyzeck nije buntovnik; on je žrtva i proizvod tehnologije, njegovo tijelo svedeno na biometrijski podatak ili metu za FPV dronove kojima se upravlja poput videoigre. Nova tehnologija ne samo da nadzire, već u ratu eliminira s nevjerojatnom lakoćom.

Iako tehnologija nosi potencijal za oslobođenje, trenutačna stvarnost je drugačija. Dok njome upravljaju vlade, vojni kompleksi i tehnološke elite, ona ostaje oruđe dominacije – nova religija moći koja žrtvuje ljude poput Woyzecka. Politika je spektakl, a građani su svedeni na potrošače čiju percepciju oblikuju algoritmi. Deregulacija tehnološkog sektora pod Trumpom omogućila je kompanijama poput Mete i Googlea nesmetano širenje dezinformacija, jačajući njihovu kontrolu nad javnim mnijenjem i učvršćujući tehnofeudalni poredak. Borut Šeparović za tportal.

Razumijem da je teško suosjećati s nekim tko zarađuje milijune dok se sami borimo s osnovnim životnim potrebama poput plaćanja najamnine. Međutim, iza vanjske slike bogatstva i slave, nogometaši često prolaze kroz iznimno naporan rad, odricanja i žrtvovanja kako bi postigli svoj status. Njihov uspjeh nije rezultat slučajnosti, već godina intenzivnog treninga i discipline.

Pritisak kojem su izloženi ne nestaje na zalasku karijere; suočavaju se s padom fizičkih sposobnosti, nesigurnom budućnošću i potrebom za redefiniranjem vlastitog identiteta izvan nogometa. Često ih se stereotipizira kao one koji “trčkaraju za loptom” ili “voze skupe automobile”, što ne odražava stvarnost njihovih života. Naša predstava nastoji razbiti te predrasude i pokazati ljudsku stranu nogometaša, njihove borbe i izazove. Borut Šeparović za tportal.

Nogomet je oduvijek bio jedan od okidača za angažirani teatar Boruta Šeparovića. Tako njegova najnovija predstava “Jezik kopačke”, prema tekstu Filipa Grujića i Ivana Ergića, govori o tome kako danas u nogometu ima toliko novca koji uopće ne možemo zamisliti, ali ključno u ovoj izvedbi jest da je današnje stanje u ovom superprofesionalnom sportu samo pokazna vježba našeg potonuća u sveopću prosječnost i robovsko služenje jeftinim uzbuđenjima. Jedan od autora predstave, Ivan Ergić, bivši je nogometaš koji smatra da profesionalni nogomet od ljudi pravi funkcionalne idiote, dok Filip Grujić kaže da je danas vrijeme kada se mora govoriti o onome što je nekada bio tabu.

Gledamo trening u realnom vremenu i trenera koji ne dopušta nikakvo kreativno iskakanje, sirotog oca menadžera negdje sa Balkana i razgovor preopterećenog igrača sa psihijatricom kao nekom vrstom umjetne inteligencije za umirivanje. Taj mladić polako kopni i gasi se njegova vjera u nogomet koji je kao dijete toliko obožavao. U predstavi “Jezik kopačke”, Šeparović nam se u trosatnoj izvedbi polako uvlači pod kožu, slikajući današnju nogometnu patologiju življenja u rasponu od sjaja do očaja i konačnog mračnog osvještenja. Bojan Munjin za Novosti