Na stranu sad što Petković također nije pretjerano obrazovano čeljade, pa on zapravo i ne zna što je to klaun. Pierrot ili August, lukavac ili naivac, jedan u paru visokostiliziranih likova u cirkusu, u teatru, na ulici ili u mitu, klaun je u svakom slučaju vladar scene, gospodar smijeha. U prenesenom smislu klaun bi mogao biti i lakrdijaš, netko koga ćemo ismijavati. Ne bi to ruganje bilo problematično, kao što općenito nisu problematična navijačka nadgornjavanja muškaraca različitih generacija, da nije “ljudi koji predstavljaju hrvatsku državu”. Čime to konkretno Robert Jarni predstavlja hrvatsku državu? Time što je kao igrač Betisa bio jedan od dvojice-trojice najvažnijih igrača reprezentacije koja je osvojila broncu u Francuskoj 1998? Ili time što je u tom času trener hrvatske U-17 reprezentacije?

Naime, ne, Robert Jarni nikad nije rekao da će navijati “protiv” Dinama. Rekao je da će navijati “za” Betis. To su dvije dramatično različite stvari. Biti za svoj klub ne znači nužno biti protiv protivničkog kluba. Protiv Dinama će, u utakmici s Betisom, ali i inače, navijati mnogi navijači Hajduka, koji su revoltirani reakcijom Hrvatskog nogometnog saveza, kao i držanjem zagrebačkih medija u novonastaloj aferi. Zanimljivo je, naime, da trener maloljetničke nacionalne vrste ne smije navijati “protiv” Dinama, tojest “hrvatskog kluba u Europi”, dok zagrebački novinari smiju navijati protiv Hajduka, tojest hrvatskog kluba u Hrvatskoj. I pritom, to više nije navijanje u jednoj utakmici, ili u nacionalnom nogometnom prvenstvu, nego je navijanje u poprilično bizarnoj aferi. Miljenko Jergović