“Svaki je film političan. Najpolitičniji su upravo oni koji se pretvaraju da to nisu: ‘zabavni’ filmovi. To su najpolitičniji filmovi koji postoje jer odbacuju samu mogućnost promjene. U svakom kadru poručuju vam da je sve u redu upravo takvo kakvo jest. Oni su neprestana reklama za postojeće stanje stvari”, izjavio je nekoć Wim Wenders, a taj je citat zadnjih tjedan dana mnogo cirkulirao društvenim mrežama, upravo zato da bi ukazao na apsurdnost i čestu performativnost političnih gesti velikih filmskih zvijezda i da bi podsjetio da stvarna solidarnost ipak podrazumijeva neke rizike.

Međutim, na istoj konferenciji za medije na kojoj je Puszczyńska iznijela citirani stav, Wenders je – ovaj put u ulozi predsjednika žirija Berlinalea – izjavio sljedeće: “Moramo se držati izvan politike jer ako radimo filmove koji su decidirano politični, ulazimo u područje politike. No mi smo protuteža politici, njena suprotnost. Mi moramo obavljati rad ljudi, ne rad političara.”

Dakle, dok genocid u Gazi ne jenjava, a stanovništvo umire od gladi, hladnoće i neprestanih bombardiranja, ovogodišnji žiri Berlinalea odlučio je pod Wendersovim predsjedanjem (još jednom) pobjeći u retoriku neutralnosti… Novosti

U filmu “Veiled World Of Nick Cave”, koji će se emitirati na Sky Documentaries kasnije ove godine, sudjelovat će Florence Welch, basist Radioheada Colin Greenwood i Warren Ellis, koji će raspravljati o tome kako je rad s Caveom „transformirao njihove vlastite kreativne živote, ispitujući arhetipske figure utkane u njegov rad, njegovu umjetničku hrabrost i jedinstveni utjecaj“, za jednokratni specijal. Književnik Irvine Welsh, dizajnerica Bella Freud i filmaš Wim Wenders također će raspravljati o njegovom utjecaju na njihov vlastiti kreativni rad. Ravno do dna

U Bundeskunsthalle u Bonnu priređuje se velika retrospektivna izložba koja prikazuje njegovo golemo stvaralaštvo — film, fotografiju, bakropise i pisanu riječ — sve povezano trajnom temom što znači kretati se svijetom. Za Wendersa kretanje nikad nije bilo samo prelazak udaljenosti — nego otkrivanje. Rođen u Düsseldorfu 1945. na kraju Drugog svjetskog rata, odrastao je u gradu gotovo u potpunosti sravnjenom sa zemljom. Na otvorenju izložbe, Wenders — koji sebe često naziva lutalicom — prisjetio se nadrealnog kontrasta između poslijeratne Njemačke i udaljenih mjesta koja je otkrivao kroz djedovu enciklopediju i očeve novine. „To je za mene bilo golemo otkriće i to je bila pokretačka snaga moga života. Svijet je bio bolji. Uvijek sam želio znati sve o njemu… Da sam ostao kod kuće, ne bih danas bio ovdje”, rekao je za DW. Ta dječja žudnja za novim usmjerilo je njegov kreativni put koji se protegnuo preko kontinenata i žanrova.

Veliki njemački redatelj dobio je značajno priznanje Europske filmske akademije/EFA za jedinstveni doprinos svijetu filma i izniman opus. Tajming za nagradu je odličan s obzirom da je Wenders 2023. ostvario trijumfalni “comeback” filmom “Savršeni dani” o čistaču WC-a iz Tokija koji se ove godine natjecao za (američkog) Oscara u međunarodnoj kategoriji i gledali smo ga u kinima. Tijekom svoje karijere Wenders je snimio i nekoliko nekonvencionalnih dokumentaraca, od kojih je najpoznatiji “Buena Vista Social Club” o skupini legendarnih kubanskih glazbenika osvojio Europsku filmsku nagradu i bio nominiran za Oscara, baš kao i njegov 3D plesni doks “Pina” o Pini Bausch te “Sol Zemlje” o brazilskom fotografu Sebastiãu Salgadu. Slobodna

Protagonist je gotovo uvijek sam, ali reklo bi se nikad usamljen; sukladno loureedovskom naslovu savršeno zadovoljan svojim životom s njegovim malim zadovoljstvima, ultimativno neopterećen “neuglednim” poslom i skromnim materijalnim uvjetima. Jednom je u obiteljskoj prošlosti čini se emotivno jako ranjen i osjetljiv na sadašnje potencijalne emotivne rane, ali je dominantno afirmativno, a ne rezignirano pomiren sa svojim stanjem. Taj realan i blagotvoran stav prema životu Wenders prikazuje uvjerljivo i dojmljivo, kreirajući fin polagani “zen” ritam, ponekad doduše s previše nagnuća komičnom, ali naposljetku postiže optimalan tonalni balans. Damir Radić za Novosti. Forum

Wenders je napose vrludao unatrag peatnaestak godina i snimio bolje dokumentarce (npr. “Pina”, “Sol zemlje”) nego igrane filmove (“Na meti u Palermu”, “Sve će biti u redu”, “Do dna”). Utoliko, “Savršeni dani” imaju još veću vrijednost i njegov su daleko najbolji novomilenijski uradak, ali i najosobniji, djelujući gotovo kao prozor u njegovu staru dušu. Svaki dan je navlaš isti kao u “Groundhog Day”: od vožnje po Tokiju uz dobru muziku, preko pauze za sendvič u parku i fotografiranja krošnji stabala u c/b tehnici, posjete javnoj kupelji i baru gdje radi žena koja mu se sviđa, do čitanja Williama Faulknera pred počinak i odlazak u zemlju snova. Prilično savršen mali-veliki film Wima Wendersa koji je redatelja vratio u punu formu i ulazi u gornji dom njegovih ostvarenja gdje suvereno stoluju “Nebo nad Berlinom”, “Paris, Teksas” i “Američki prijatelj”. Marko Njegić za Slobodnu.

Fun fact o filmu “Savršeni dani” – Wenders je u stvari u Japanu planirao snimati dokumentarni rad o japanskim javnim WC-ima. To se može činiti degradirajućim poslom za jednog od najvećih živućih redatelja, no nije tako. Japanski javni toaleti čudo su tehnologije i arhitekture, spoja ljepote i funkcionalnosti, pa je iz te situacije izašla ideja za igrani film, u kojem je glavni lik čistač WC-a. To se može činiti degradirajućim poslom za vrijednog i inteligentnog čovjeka, ali nije tako. Njegov je život kombinacija ljepote i funkcionalnosti. Hirayama poštoje rutinu, uživa u njoj. Njegova strast prema glazbi, literaturi, drveću, fotografiji, njegova predanost poslu i dobrota prema ljudima sve je što jedan život treba obuhvatiti. Niz susreta s osobama koje pojavljuju unutar njegove rutine otkrivaju rane prošlosti, ali i čudesnu ljepotu skromne svakodnevice koja im pomaže da zarastu. Zlatna vrata

Novi film Wima Wendersa mnogima je iznevjerio očekivanja. Oni koji su očekivali direktnu ironiju, nisu je našli; oni koji su doslovno shvatili i naslov i vodeći soundtrack (Perfect Day Loua Reeda), ipak su izašli iz sale s ponekom suzom u oku ili gorko-slatkim osjećajem. Ono što sve najave i sinopsisi ističu kada je riječ o ovom filmu, nije se pokazalo kao sasvim točno. “Film predstavlja jedno dirljivo, poetsko razmatranje o pronalaženju ljepote u svakodnevnom svijetu oko nas“, stoji u jednom od opisa koji je možda najpribližniji konačnom utisku. Kako film odmiče, nismo uvjereni ni u Hirayamino zadovoljstvo, niti u strast prema hobijima, a ne dobijamo dovoljno informacija ni o njegovoj prošlosti. Sve što je bitno i što bi nam otkrilo nešto više, nalazi se u neizgovorenom, nekomuniciranom, nepokazanom, negdje između sna i jave, između ustaljenih rutina. Na XXZ o novom filmu Wima Wendersa, koji svoju temu ima i na Forumu.

Protagonist filma „Savršeni dani” (Perfect Days) je Hirayama, čovjek koji se oslanja na strogu rutinu. Svakog jutra ustaje u zoru, njeguje brkove, zalijeva pažljivo svoje biljke, ulazi u stari kombi i odlazi na posao. Usput sluša kazetu iz svoje velike kolekcije klasičnog rocka iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća – od Stonesa do Kinksa. I naravno, u skladu s naslovom filma – Loua Reeda. Hirayama je čistač javnog WC-a u tokijskoj četvrti Shibuya. Posao mu nije glamurozan – sve te četke, spužve, krpe… Ali to je važan posao, kojem se Hirayama posvećuje s puno pažnje. WC-i prikazani u filmu zaista postoje u tokijskoj četvrti Shibuya. Oni su dio projekta čiji je cilj suzbijanje imidža javnih WC-a „kao tamnih, prljavih, smrdljivih i jezivih mjesta”. DW

Ništa me nije moglo pripremiti na otvorenost i dobrodušnost koju je Wim Wenders pokazao u jedinom zajedničkom druženju. Desilo se to prije više od deset godina, ne sjećam se više točno razloga zbog kojega je posjetio Sarajevo Film Festival. Cijelo sam vrijeme, od trenutka kada je objavljena vijest o Wendersovom prispijeću u Sarajevo, vrtio po glavi pitanja s kojima bih mu se mogao obratiti. Najviše sam htio razgovarati o dva filma koja me još uvijek fasciniraju kao istinska remek djela – “Paris, Texas” i “Nebo nad Berlinom“, ali dok sam smišljao pitanja po glavi su mi se vrtjele zarazne melodije kubanske salse. Stao sam negdje nasred ceste i shvatio da moram nešto znati i o filmu “Buena Vista Social Club“, to je bilo neizbježno. Tokom noći oko Wendersa se skupilo cijelo društvo i priča je, ne znam zašto, krenula u drugom smjeru… Aljazeera