Knjiga ‘Bob Dylan – Električna pobuna!’ istražuje jedan od ključnih trenutaka u glazbi 20. stoljeća

Dok je studijsko izdanje ovog materijala Cat Power djelovalo kao lijepa posveta, uživo program pomalo podsjeća na one rekonstrukcije povijesnih bitaka poput one naše u Stubici gdje se svi obuku u kostime i sve se ponovno odigra prema povijesnom scenariju, samo ovaj put znamo da nitko neće poginuti. Je li ovaj program išta manje koncert jednog tribute banda zato što mu je pjevačica poznata? Svi koji tvrde da je Bob Dylan loš pjevač ili nikad u životu nisu pjevali ili nemaju pojma o pjevanju. On svoje pjesme čini uvijek drugačijima kako ne bi dosadile ni njemu ni publici tako da im,, često na licu mjesta, mijenja melodije i tekstove, što bi se moglo usporediti i s nekim džezerskim tehnikama improvizacije, a to zahtjeva izvrsnu kontrolu nad glasom i tekstom koji pjeva dok se istovremeno prati na gitari i harmonici.

Naime, u samoj srži nastupa je dovoljno želje za odmakom u izvedbi same Cat Power da njezin vokalni rad ostaje kreativno reinterpretacijski, a ne kopija Boba i to mu je glavna sastavnica. Bend s druge strane niti odstupa niti dovoljno dobro kopira The Band, a sve to skupa nas ostavlja da svako ponaosob sebi opravda ili ne opravda smisao cijelog jednog ovakvog eksperimenta. Ravno do dna

U zagrebački Lisinski uskoro stiže Cat Power s vjernom rekonstrukcijom legendarnog, ali pogrešno naslovljenog Dylanova koncerta iz 1966. – onog što se zove “Royal Albert Hall”, a zapravo se odigrao u Manchesteru. Američka kantautorica Chan Marshall, poznata po emotivnom rasponu od bluesa do elektronike, na svom albumu iz 2023. doslovno je oživjela taj povijesni trenutak folk-rock prijeloma. Zagrebačka publika prisjetit će se i njezinih prijašnjih nastupa – od bijega s pozornice do trijumfa u Tvornici – nadajući se da će ovaj put sve proći baš onako kako piše u programu. Koncert pod punim nazivom ‘An Evening With Cat Power Sings Bob Dylan Live at Royal Albert Hall 1966’ održava se u dvorani Vatroslav Lisinski u utorak 17. lipnja s početkom u 20 sati. Organizatori kažu da je veći dio kapaciteta Lisinskog rasprodan, ali ulaznice su i dalje dostupne po cijenama od 39, 44 i 49 eura, ovisno o poziciji u dvorani. Bojan Stilin za tportal.

Izložba Bob Dylanovih ’emocionalnih’ slika otvara se u Londonu

Izlazi sveobuhvata knjiga stihova Boba Dylana u prijevodu Voje Šindolića

Jedan od najvećih američkih i svjetskih glazbenika 20. stoljeća i jedini kantautor koji je ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost u mnogo je čemu veoma zahvalan filmski lik. Potvrđuje to i za osam Oscara nominirana glazbena biografska drama u režiji Jamesa Mangolda, a koja je u konačnici ipak odveć igrala na sigurno. Srećom, tu je vječna glazba Boba Dylana. Iako je usredotočen na samo nekoliko formativnih godina Dylanove karijere, film obiluje njegovim odnosima s ključnim ljudima u privatnom i profesionalnom životu u to vrijeme. Posebice s dvije žene. Boško Picula za tportal. Film ima i svoju temu na Forumu.

Dylan je pjesmu napisao nakon turneje u Engleskoj. Navodno je bio nezadovoljan glazbenom industrijom i predodžbe njega kao “glasnika generacije”. Za pretpostaviti je kako zapravo pjeva sam sebi. Pjesma je započela kao dugačka, prozno-tekstualna balada, koju je skratio na šest minuta i dvanaest sekundi. Stvar kombinira elemente rocka i folka, smatra se jednom od najvažnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Promijenila je percepciju rock glazbe kao umjetničkog oblika i imala ogroman utjecaj na glazbenu industriju. Rolling Stone magazin ju je rangirao kao najbolju pjesmu svih vremena na svojoj listi 500 najboljih pjesama svih vremena – kažu na temi Pjesma dana, u kojoj svi slobodno mogu komentirati ovu legendarnu stvar, i to prigodnu kada A Complete Unknown igra u kinima.

Mangold je napravio pametan potez izabravši nešto manje utaban put, pa je film odlučio bazirati na momentu u karijeri, a ne cjelokupnom životu glazbenika od rođenja do smrti ili ključnog trenutka na kraju karijere. Ne kažem da to nužno film čini originalnijim, ali daje im više prostora da se kvalitetno pozabave trenutkom u kojem je najizvjesnije da ćemo upoznati pravog Dylana (što se ne dogodi jer on je – potpuna nepoznanica). A Complete Unknown utemeljen je na knjizi Dylan Goes Electric! i vodi nas od trenutka kad je postao novi junak američke folk scene do trenutka kad mu dio fanova okreće leđa jer je učinio “nezamislivo” i odradio nastup koristeći električne instrumente na Newport Folk Festivalu. Sve smo ovo već vidjeli u odličnom dokumentarcu No Direction Home Martina Scorsesea, ali Mangold si je dopustio malo umjetničke slobode i uz malo “opuštenije tumačenje povijesti” snimio kvalitetan biografski film koji dobacuje malo dalje od ispraznog prepričavanja biografije s Wikipedije. Hrvoje Marjanović za Index. Forum

Razlog tome zašto fikcionalizacija ovdje tako dobro funkcionira leži u činjenici da je središnji lik filma upravo Dylan, čovjek koji je od savijanja stvarnosti zbog kvalitete priče napravio karijeru. Bob je mijenjao svoje persone jednako često kao i David Bowie, a u “A Complete Unknown” vidimo barem tri iz tog razdoblja, čaplinovskog imitatora Guthrieja, klinca koji će postati prorokom i glasogovornikom folk generacije te rock and roll božanstvo u rađanju 1965. godine – i svaka od njih je jednako Bob Dylan. Možda bi u slučaju nekog drugog glazbenika koji i sam sudjeluje u odobravanju vlastite biografije slučaj mogao biti da možete očekivati ušminkani hagiografski prikaz glavnoga junaka, kad je Dylan u pitanju taj strah je neopravdan. Dylan je ovdje prikazan pun mana, umišljen, osoran, nevjeran, itekako svjestan svog talenta, ukratko upravo onakav kakvog ga vidimo u dokumentarcu D.A. Pennebakera “Dont Look Back” koji ga prati u razdoblju iz druge polovice filma. Ivan Laić za Ravno do dna

Izraz uncanny resemblance u engleskom jeziku odnosi se na zapanjujuću ili nevjerojatnu sličnost između dvije ili više stvari koja je toliko izvanredna ili iznenađujuća da djeluje jezivo ili uznemirujuće. To je obično i pojam koji se koristi kad u nekom filmu glumac “skine” stvarnu osobu toliko dobro da na trenutke zaboravite da to što gledate nije ta osoba nego glumac. U Chalametovom slučaju, glumac je trebao naučiti svirati gitaru (zlobnici bi rekli da mu nije trebalo mnogo da dosegne Dylanovu razinu, ali zlobnici nemaju pojma).

Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima. To ne znači da su ove pjesme bezvrijedne; u njih je uloženo mnogo truda i dobro je da postoje njihovi zapisi, no pitanje je koliko će puta čovjek odlučiti poslušati kopiju nečega, koliko god solidnu, prije nego što se vrati pravoj stvari. Ivan Laić za Ravno do dna