Kad je 1985. godine Laszlo Krasznohorkai objavio roman Sátántangó istočni blok se suočavao s demisijom, željeznu zavjesu je nagrizala korozija krize institucija i sve glasnijeg negodovanja naroda, a smrtna vura je počela otkucavati. No, tada je trebalo mnogo građanske i umjetničke hrabrosti poručiti da je gotovo i da će u alegorijskom imaginariju romana cijeli taj društveni eksperiment završiti baš poput pustih hala kombinata, blatom okruženih trošnih kuća, neurednog doktora s patološkim interesom za plitku egzistenciju suseljana, birtije u kojoj se društvo znoji uz posljednji zaluđeni tanac i paralizirajuću prazninu neizvjesnosti.
Suočen sa zeitgeistom, sve izvjesnijom propašću rigidnog sistema, najkvalitetniji mađarski filmaš (uz Miklozsa Jancsa) Bela Tarr u toj sumornoj literarnoj alegoriji raspada društva pronašao je inspiraciju za film, ali mu 1985. nisu dopustili snimati, a čitajući roman jasno je i zbog čega. Koji bi si šepajući režim s apsolutnim arbitrarnim ovlastima pucao u nogu? Čekao je Tarr, igrao iscrpljujuću igru s cenzorima i na kraju pobijedio: ideološke ograde su se srušile, donedavno monolitni sustav raspao se, a Krasznohorkaijev roman posto je prikladan posljednji tango, ne početak kraja, već kraj kraja. Revija HAK donosi članak iz 2018. povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Kritičar New York Timesa A.O. Scott jednom prilikom opisao je Tarra kao sličnijeg “srednjovjekovnom klesaru koji je slučajno došao do kamere” nego tipičnom režiseru, a to nigdje nije očitije nego u “Sátántangu”. Ipak, unatoč statusu “Sátántanga” i drugih filmova, kao kruna njegove karijere možda stiže njegov posljednji igrani film “Torinski konj” čiji su naslov i vizija nadahnuti mentalnim slomom filozofa Friedricha Nietzchea koji je u gradu iz naslova svjedočio izlijevu bijesa jednog kočijaša prema svom konju, kad se mudrac bacio na tlo i zaglio konja u suzama. Nije to lak zalogaj za prosječnoga gledatelja, pogotovo u eri Netflixa i TikToka, ali nakon što ga jednom doživite, ovo iskustvo ostaje s vama do kraja života i premda tuirno, sporo, ponavljajuće i mučno, teško ga je opisati kao bilo što drugo nego veličanstveno. Ivan Laić za Ravno do dna
Kultni mađarski redatelj i jedan od najutjecajnijih europskih filmaša svoje generacije, hvaljen zbog svojih mračnih, filozofskih djela poput filmova “Prokletstvo” i “Sátántangó“. Imao je 70 godina. Vijest o njegovoj smrti potvrdila je Europska filmska akademija, čiji je Tarr bio dugogodišnji član, piše Variety. Tarr je bio začetnik pokreta poznatog kao “spori film”, koji se odlikuje crno-bijelom estetikom, iznimno dugim i neprekinutim kadrovima, minimalnim dijalogom te odbacivanjem tradicionalne narativne radnje. Njegovi su filmovi često pružali sumoran, ali duboko ljudski prikaz svakodnevnog života u istočnoj Europi. To je možda najbolje utjelovljeno u njegovom monumentalnom filmu Sotonski tango (prema romanu friško pečenog nobelovca László Krasznahorkaija) iz 1994. godine, koji u trajanju od sedam i pol sati prikazuje borbu stanovnika malog mađarskog sela nakon pada komunizma. Unatoč svojoj duljini, film je postao jedno od Tarrovih kritički najhvaljenijih djela i redovito se nalazi na popisima najboljih filmova svih vremena. Index
Filmske mutacije: Među zvučnim gostima festivala nevidljivog filma su njujorški nezavisni redatelj Abel Ferrara i mađarski modernist Bela Tarr