Postoji li dijete koje na neki način ne zamjera svojim roditeljima zbog načina na koji su ga odgajali? Prestrogi, preliberalni, zaštitnički nastrojeni, hladni… Nisam roditelj i ne mogu ni zamisliti koliko je to teška zadaća. No imam roditelje i imam zamjerke prema njima, kao i neke svoje spoznaje koje su se rodile nakon što sam se osamostalila i počela živjeti svoj život. Odgoj sigurno ima jak utjecaj na razvoj karaktera i na neke odabire, no u nekom trenutku treba, umjesto svaljivanja krivnje na drugoga, preuzeti odgovornost za vlastiti život, zgrabititi uzde i krenuti svojim putem, u svom tempu.
Kapetan Fantastični jedna je takva priča, a započinje upravo ritualom odrastanja, najstariji sin Bodevan (George MacKay) ubija svog prvog jelena i jede njegovo sirovo, još kucajuće srce. Danas je dječak mrtav, a na njegovom mjestu je muškarac, kaže ponosno njegov otac Ben (Viggo Mortensen). Ova vrlo upečatljiva scena zapravo određuje ton filma (što bi rekao Mišo Kovač, svatko je kovač svoje sreće). Kakva je to obitelj koja ima takve rituale pitate se? To je obitelj Cash, koja je odlučila odgajati djecu u šumi, dalje od civilizacije, kapitalističko-konzumerističko-fašističkog društva koje po njihovom mišljenju zagađuje dječje umove. Čine je majka Leslie (Trin Miller) te šestero djece, osim Bodevana, tu su Kielyr (Samantha Isler), Vespyr (Annalise Basso), Rellian (Nicholas Hamilton), Zaja (Shree Crooks) i Nai (Charlie Shotwell). Svatko u obitelji ima zaduženja, ujutro Ben vodi vojničke vježbe, sami uzgajaju ili love svoju hranu, prave odjeću, a navečer oko vatre čitaju i vode rasprave koje ih potiču na kritičko razmišljanje, te sviraju. Ovaj alternativni način života izgleda gotovo idealno, dok ne otkrijemo da je majka bolesna i da je u bolnici počinila samoubojstvo. Tu dolazi do razbijanja sklada, a sve će pokrenuti Rellian koji prvi počinje propitivati očeva uvjerenja i način života koji im je, ustvari, nametnut.
Obitelj doživljava prvi susret s realnošću, sa “civilizacijom” kada se uputi na majčin sprovod. Primjećuju da su ljudi oko njih predebeli, lošije obrazovani od njih, loših navika i lijenih umova, ali isto tako postaje im jasno koliko se ne uklapaju u taj “normalni” svijet te koliko su ih roditelji od njega štitili, toliko da se u njemu uopće ne snalaze. Sve to vrijeme Ben pokušava očuvati ono što je toliko godina gradio, tvrdoglavo odbija promjene, ne tolerira tuđe dobronamjerne sugestije i ne dopušta djeci da sami donesu zaključke, te time zapravo gazi principe po kojima je živio i koje želi prenijeti svojoj djeci. Tek situacija u kojoj je ugrozio život jednog svog djeteta natjerat će ga da se trgne, progleda i da im konačno dopusti da sami odaberu što žele.
Viggo Mortensen odličan je u ulozi Bena, karizmatičnog i čvrstog vođe obitelji, zapravo malog “kulta” kojeg je izgradio oko sebe i uspijeva mu da u lik unese više karaktera nego što je to predvidio manjkavi scenarij. Doista nije bez veze bio nominiran za Oscara, Zlatni globus i BAFTA-u. On nosi film jer su likovi djece dosta nerazrađeni, a glumcima koji ih tumače fali iskustva. Zbog zanimljivih pitanja koja u filmu postavlja, te jednostavno ‘feel good’ osjećaja i simpatičnosti koje je unio u svoje djelo, propuste opraštam i redatelju Mattu Rossu. Oprostili su mu i u Cannesu gdje je za režiju dobio nagradu Un Certain Regard.
Mnogi će se gledajući Kapetan Fantastični zakačiti na ekscentričnost koja čini samo vanjski omot ovog filma, no on je kao cjelina jedna rijetka, topla analiza životnih odabira i uvjerenja, kao i kritika istih. Jer na koncu nitko nema priručnik za savršeno roditeljstvo i nitko od nas nema priručnik koji govori kako živjeti (da postoji ne znam ni tko bi se uopće držao pravila 😉 ). Svi samo vozimo kako najbolje znamo i umijemo.
Film se prikazuje u kinu Europa.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.
Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna…
Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna…
Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji…
Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna…
Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal…
Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna…
Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna…
Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji…
U veoma slojevitom filmu Pedra Almodovara paralele su majka povezanosti. Paralele između majki, roditelja i djece, prošlosti i sadašnjosti, rođenja, života i smrti. Slobodna…