Buddy Guy je s navršenih 89 godina vjerojatno posljednja živuća i još uvijek aktivna izvorne generacije čikaškoga bluesa, a sudeći ne samo po naslovu njegovog novog albuma, već i po njegovom zvuku i vitalnosti starog majstora koju je ovog proljeća pokazao i na filmu glumeći cameo ulogu u horor hitu Ryana Cooglera “Sinners”, još uvijek nije raskrstio s bluesom, kao ni blues očito s njim. Možda je najveći problem ovog albuma njegova glomaznost s čak osamnaest pjesma i preko sat vremena trajanja, pa se tako možda moglo i izbaciti koju od obrada kako bi se postigla kompaktnija cjelina, ali to je tek omanja zamjerka iz obijesti s obzirom na činjenicu da je djed Buddy uspio i u ovako poznim godinama snimiti album koji zvuči svježije od mnogih ploča mlađih kolega, kažu na Ravno do dna

Kao cijenjen interpret bluesa i rocka, Danko Krznarić je domaća glazbena legenda i jedan od najboljih svirača, ali to će znati samo oni uronjeni u domaću glazbenu scenu. Za širu populaciju, Danko Krznarić je i dalje nepoznato ime. Virovitički je glazbenik prije nekoliko godina nagrađen Statusom te proglašen najboljim instrumentalistom na klavijaturama u kategoriji zabavne, pop-rock i urbane glazbe. Pjesme s ovog albuma pjesme su čežnje, rastanaka i očekivanja, osobnih katastrofa i padova. Na albumu je Krznarić otpjevao sve, odsvirao većinu dionica gitare, basa, klavira, i orgulja. Glazba

Tony (pravog imena Antonio Čulina) ne voli riffove, praktički ih niti nema, ne koristi distorziju, a niti neke specijalne pedale, giba se kroz mnoštvo improvizacija otvarajući pratećoj postavi pun prostor za bazično kretanje od kvinte do sekste pojedinog akorda i nazad učestalim repeticijama ‘blue nota’, a kako pravi blues ne bi bio bez one osnovice, ovdje ima više od polovice materijala u ležernim, umjerenim i tromim tempovima. Bilo njegove autorske kompozicije, kojih ima 5 ili 4 priložene obrade, sve se ovdje doima utabano profesionalno uigrano dajući sjajan šmek. Elem, ovo je sjajno urađen album bez ikakve greške ili napuhanih blues pretencioznosti kada vodeći instrumentalist odvali solaže i improvizacije zagledan u kult egocentrizma ‘najbolji sam’. Terapija

Fantastic Negrito pažnju je privukao još 2015. godine kada se pojavio, a onda i pobijedio na NPR-ovom Tiny Desk natjecanju. Godinu kasnije izbacuje svoj treći studijski album “The Last Days of Oakland” i osvaja nagradu Grammy za najbolji album suvremene blues glazbe. Vjerojatno je mogao nastaviti snimati jedne te iste albume i nizati nagrade u jednoj te istoj kategoriji, ali na sreću nije, nego se odvažio na korak koji se za mnoge može pokazati kao odviše sklizak, a to je miješanje cijelog niza žanrova i utjecaja u kohezivan i pristupačan pop album. Ostatak albuma je pak prožet tipičnim suvremenim bluesom koji je Negritu u prošlosti donosio nagrade, a koji na ovom albumu funkcionira kao dobrodošlo ljepilo koje eklektičnost raznolikog materijala povezuje u smislenu i pitku cjelinu i svako toliko pruža potreban predah od intenzivnijeg dijela materijala. Ravno do dna

Blues je glazba proizašla iz teških vremena i teških uvjeta života afro-američkih žitelja pa je primjerena i za ova, sada i nama teška vremena. No, ne slušam je zato što je blues, kako većina ljudi smatra, tužna i depresivna glazba nego zato što jednako često slavi život i užitak. Unatoč svemu oko nas. Baš kako reče Wolf, ‘kad nemaš love za platiti stan i hranu, ipak ti ostaje blues’, piše Aleksandar Dragaš.

Uskoro izlazi album na kojem su skupljena djela desetorice blues legendi, poznatih i manje poznatih, iz delte Mississippija. Oni su Mississippi John Hurt, Skip James, Bukka White, Houston Stackhouse, Honeyboy Edwards, R.L. Burnside, reverend Robert Wilkins, Furry Lewis, Little Brother Montgomery i reverend Gary Davis. Garden Gun donosi playlistu nekih pjesama koje se mogu naći na albumu.

Blues, odnosno upotreba plavih nota potječe još iz Afrike, ali većinu koncentracije današnjeg poimanja tog žanra čini američki dio priče. I taj dio priče nevjerojatno je složen, mističan, razgranat na tisuće prašnjavih puteva i samotnih, pojedinačnih, nadasve subjektivnih projekcija. U prvom planu je Robert Johnson, a odmah iza njega spominju se Sonny Boy Williamson, Elmore James, Charley Patton, Mamie i Bessie Smith. Danas nema mnogo nastavljača žanra, povremeno bi trebali zahvaliti The White Stripesima, pa posljedično i The Black Keysima, što još uvijek u mainstream struji možemo čuti slide gitare, glas obojan propovjedačkim tonom i pjesmu o dobrim i lošim vremenima. ziher.hr

Lica novog bluesa