Možemo se složiti da je zabava koja uključuje borbe životinja nehumana. Argument kako je to prirodno, iskonsko ili šta već je ili infantilan ili maliciozan. Borbe pasa su apsolutno grozna stvar, bez daljnjeg. Petlovi i bikovi su možda već druga stvar. Sa jedne strane, tu je tradicija, ma kako zaumna bila. A tu su takođe i nekakvi liberalniji argumenti. Recimo, petlovi za borbe u principu žive duže od onih namenjenih za juhu. A kod bikova sigurnost je u samoj veličini životinje: teško da će jedan bik tek tako ubiti drugog, cilj je pre svega oterati protivnika i impresionirati krave.
Pustimo sad španjolsku koridu koja je nehumana zbog toga što se u nju meša čovek koji ima prednost oružja i recimo ponešto o bosanskoj. Piscu Petru Kočiću je ona poslužila kao metafora za borbu za slobodu od austrougarske okupacije, ali ona najpoznatija, Grmečka, još je starija od toga. Nju su uvažavali i turski sultani i Franjo Josip i Karađorđevići i Tito. Jednostavno, ona je tradicija i deo narodnog identiteta, i to ne srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog, niti smo lokalno grmečkog, već uopšte bosanskog. Posle rata 90-ih, koride su se obnovile, na početku ih je možda bilo 20-ak, sada ih je preko 200.
Dobra vest je da Bosna 20 godina posle rata ipak ima makar nešto što se smatra zajedničkim identitetom za celu državu, a ne za naciju, entitet ili neku usku lokalnu sredinu. Loše je to što su to u principu trivijalne stvari poput kolača s Orijenta, ćevapa, pita i… pomenute koride koja se posmatraču sa strane može učiniti moralno upitnom. Ništa fudbalska reprezentacija, ništa Zmaj od Bosne, ništa Hasanaginica, ništa Gavrilo Princip. Dva bika, ledina, borba, dernek.
Ma kako to čudno zvučalo, na koride dolaze i ljudi koji ne žive u Bosni. Gastarbajteri i njihovi potomci se voze nekoliko puta godišnje, možda i češće, kako bi i oni učestvovali u tom spektaklu. Oni koji su ostali u Bosni ili se vratili iz izbeglištva ili pečalbe imaju problema kao i svi sportisti: rivalstvo ponekad dobija nerazumne razmere. Ali ljudi nekako guraju dalje, korida ima i svoju kraljicu koja će nam objasniti da glavni motiv nije ni novac, ni hvalisanje, jer bika bodača svako može kupiti, već ljubav prema ovom “sportu”, tradiciji i životinjama.
Siniša Vidović, autor mlađe generacije poreklom iz Bosne, rođen u Rijeci, školovan i nastanjen u Austriji, preko fenomena bosanske koride secira post-ratni i post-jugoslovenski mentalitet u Bosni i Hercegovini. Možda to zvuči standardno, festivalski i potrošeno, uostalom “ko nas, bre, zavadi” je mantra koja se nekako podrazume u post-jugoslovenskom filmu, ali Vidović uspeva da unese svež pogled (kako sa strane, tako i izbliza) i da u tome ne bude patetičan, nego pre svega iskren. On režira lakom rukom, prenosi atmosfetu nostalgičnog, ruralnog derneka, “otvara” i sa poštovanjem sluša svoje sagovornike i prenosi notornu poantu kako bi se ljudi i narodi već nekako dogovorili da nije politike i političara, religije i verskih poglavara. Vidović uspeva da pronađe prave sagovornike i da ispriča toplu ljudsku priču, elegantno i van šablona tradicionalnog dokumentarnog filma. On ulazi u njihov intimni prostor sa iskrenim ljudskim interesom i oni ga puštaju, puni poverenja.
S tim u vezi, značajna je ujdurma sa zabranom tradicionalne Grmečke Koride od strane lokalnih vlasti. Jasno, radi se o nekakvoj špekulaciji, a izgovori vezani za minirano područje i masovne grobnice iz Drugog svetskog rata su samo zgodni, politički korektni izgovori. Zanimljivo, dobrobit životinja se tu ne pominje, to se ionako percipira kao zapadnjačko prenemaganje. Čime je zabrana rezultirala? Entuzijasti iz redova svih naroda stupili su zajedno i okrenuli se protiv političke samovolje. Korida je starija i važnija od svake vlasti.
U pozadini, diskretno, ali dovoljno uočljivo, vidimo posledice rata, srušene i spaljene kuće, obnovljene ili ne, a ni sagovornici nisu stidljivi da o tome kažu koju. Rat se percipira kao katastrofa negde iz vana, a mantra “kako svima, tako i meni” deluje utešno. Život opet nekako ide dalje, onako kako mora. Tako su povratnici iz izbeglištva počeli od nule, “kraljica” Renata se od ljudske gadosti okreće prema životinjama, a povratnik Stipo, zajedno sa svojim sinom i unukom koji su ostali u Austriji, ne propušta nijednu koridu. Nešto te ljude mora spojiti i tu vidimo svrhu koride: bikovi će se već snaći, a ljudi će biti zajedno, ne samo fizički na istom mestu, nego i duhom.
Međunarodna publika je Koridu već videla na nekoliko festivala. U “domaćem” Linzu, Korida je podelila glavnu nagradu u domaćoj konkurenciji (zanimljivo, podelila ju je sa filmom još jedne autorice bosanskog porekla, Selme Doborac). Na drugom domaćem terenu, u Sarajevu, premijera se očekuje na ovogodišnjem SFF-u. Biće zanimljivo pratiti reakciju publike na ovo toplo, humano i nostalgično filmsko delo. (8/10)
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
U selu Rakova Noga kod Kreševa, inženjerka geologije Marija Miličević je sa svojom obitelji oživjela komadić Međuzemlja. Projekt Hobbiton.ba nastao je iz Marijine vizije o autentičnom turizmu, a u realizaciji su sudjelovale četiri sestre uz roditeljsku podršku. Ove ručno rađene kućice pod zemljom spajaju lokalnu tradiciju s motivima iz Tolkienovih djela. Unatoč početnoj očevoj sumnji, projekt je postao svjetska senzacija koja nudi odmor u prirodi, šetnje kroz “čarobnu šumu” i noćnu idilu. Obitelj Miličević planira daljnje širenje ove bajkovite oaze, dokazujući ogroman turistički potencijal unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Green
Georgio Konstandi, istraživač genocida, za N1 tvrdi da Hrvatska normalizira krajnju desnicu i time potkopava demokraciju u BiH. Ističe oživljavanje ustaške simbolike tijekom rata i njezinu današnju toleranciju, uključujući primjer Thompsonova koncerta. Kritizira EU jer ne reagira na hrvatsko ignoriranje vladavine prava. Navodi da Hrvatska lobiranjem utječe na OHR i Europsko vijeće, što je dovelo do antiliberalnih promjena izbornog zakona u BiH. Upozorava da je BiH u vrlo opasnoj situaciji, dok hrvatsko-srpski politički akteri koriste narative o „kršćanskim vrijednostima“ za svoje ciljeve.
U nedjelju se održavaju prijevremeni izbori za predsjednika Republike Srpske nakon što je Milorad Dodik izgubio mandat zbog pravomoćne presude. Na listi je šest kandidata, no glavna borba vodi se između Dodikova izbora Siniše Karana (SNSD) i oporbenog kandidata Branka Blanuše (SDS). Izbori se promatraju kao test Dodikove moći nakon zabrane obnašanja dužnosti. Otvara se 2211 biračkih mjesta, uz 639 promatrača. Prvi rezultati očekuju se oko 21 sat, a izabrani predsjednik mandat će imati do redovitih izbora 2026. N1
Trideset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, njegov suautor Krešimir Zubak ističe da je postignut glavni cilj – kraj rata u BiH – iako je danas s ishodom nezadovoljan gotovo svatko. U razgovoru prisjeća se kako je odbijao predati Posavinu Republici Srpskoj, dok je Franjo Tuđman, kaže, bio “pragmatičan”. Kao svoje najveće postignuće navodi uvrštavanje konstitutivnosti Hrvata u ustav. Danas smatra da međunarodna zajednica nameće rješenja umjesto dogovora, a BiH, kaže, još “produžava rat političkim sredstvima”. tportal
Središnje izborno povjerenstvo BiH jednoglasno je oduzelo mandat predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, nakon pravomoćne presude Suda BiH kojom je osuđen na godinu dana zatvora zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. Dodiku je zabranjeno političko djelovanje šest godina, a moguća zamjena zatvorske kazne novčanom ostaje na sudu. Iako RS još nema jasnog nasljednika, izbori moraju biti raspisani u roku od 90 dana. Dodik poručuje da ne priznaje odluku, dok ga čak i dugogodišnji partner Dragan Čović poziva na poštivanje pravne države. Na odluku će se žaliti. Index, Index
Koliko god se s pravom osuđivala međunarodna zajednica sa svojim ključnim akterima u prvoj polovici 1990.-ih u nereagiranju na vrijeme kada su posrijedi početak i tijek ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, završetak tih ratova omogućen je i zbog jedinstvenih okolnosti u međunarodnoj politici, okolnosti kakve su danas iluzija. Hrvatskoj je mir donijela upravo 1995. s oslobađanjem okupiranog teritorija te nedvojbenim vojnim porazom protivničke strane. Takvo se što u BiH nije dogodilo te se sve više čini da je Daytonski sporazum samo ‘odozgo’ zamrznuo sukob koji u nepovoljnim unutarnjim i vanjskim okolnostima može prijeći u eskalaciju. Usto, u Srbiji nikada nije jednoznačno poražena politika koja je 1991. dovela do izbijanja ratova, a to je politika osporavanja teritorija drugih država žive li na tom teritoriju u većem broju Srbi (a što trenutno rade Rusi u odnosu prema Ukrajini), Boško Picula za tportal.
Dodik je osuđen jer nije poštovao odluke visokog predstavnika. Na presudu je odgovorio zakonima kojima se zabranjuje djelovanje državnih organa na teritoriju RS. Uz njega još su dvojica osumnjičena za ugrožavanje ustavnog poretka BiH separatističkim zakonima usvojenim nakon presude Suda BiH Miloradu Dodiku od 26. veljače. Dodik je prisustvovao sjednici Narodne skupštine RS-a na kojoj se raspravljalo o novom entitetskom ustavu, koji RS definira kao suverenu i nedjeljivu, s pravom na samoopredjeljenje i uspostavu vlastite vojske. Dokument je u sukobu s ustavom BiH, a analitičari i međunarodni akteri upozoravaju na sigurnosne rizike i moguću eskalaciju. Premijer RS-a Radovan Višković poručio je kritičarima da “pucaju iz prazne puške”, dok situacija izaziva sve veće napetosti. Zasad se ne čini da će do uhićenja doći, a međunarodne snage pomno prate situaciju, spremne na mogućnost sukoba. Novosti
Nitko ne ugrožava teritorijalni integritet. Teritorij BiH nema teritorijalni integritet, ona je teritorij postavljen iz dva entiteta i tri konstruktivna naroda. Od ta dva entiteta jedan je monoetnički, a to je Republika Srpska, a drugi je dvoetnički, bošnjačko-hrvatski. Hrvati i Bošnjaci pristali su da imaju to. Ja bih volio da Hrvati imaju poseban entitet, ja sam to od početka zagovarao, ali očigledno je da su Hrvati iz Bosne platili cijenu hrvatske samostalnosti i onda su strpani u ovu priču koja se zove Federacija, ali mislim da njima pripada pravo na visoku autonomnu oblast Herceg Bosne, ili kako već hoće, i to će se na kraju tako završiti… rekao je sam Dodik za Dnevnik Nove TV.
Arbitražni tribunal za Brčko je 1999. godine donio odluku da Brčko bude distrikt pod „ekskluzivnim suverenitetom Bosne i Hercegovine (BiH)”, s vlastitim organima vlasti. Nakon što je Republika Srpska osporila ingerencije državnih institucija, uključujući Sud i Tužiteljstvo BiH te Državnu agenciju za istrage i zaštitu SIPA, ponovno se otvara pitanje što će biti s Brčkom. Predsjednik RS-a Milorad Dodik ne odustaje od teze da je Brčko vlasništvo tog entiteta, iako Brčko nikada nije pripadalo isključivo jednom entitetu ili jednom narodu. No, ako bi se to dogodilo i Brčko pripao RS, onda bi bila nagrađena zločinačka ideologija koju je VRS provodila i u Brčkom, kaže vojno-politički analitičar za DW.
Milorad Dodik proglašen je krivim zbog neizvršavanja odluka visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta, što je potonji ranije proglasio kaznenim djelom. U prvom reagiranju na nepravomoćnu presudu od godine dana zatvora i mjeru zabrane obnašanja pozicije predsjednika Republike Srpske, srpski čelnik u BiH Milorad Dodik rekao je u srijedu da nema razloga za zabrinutost.Danas donosimo zakon o zabrani rada tužiteljstva i suda BiH na području Republike Srpske, formirat ćemo vlastiti VSTV i odbaciti odluke nametnute od strane državnih institucija. Dodikov odvjetnik Anto Nobilo izjavio je da je presuda donesena pod pritiskom međunarodnih diplomata. Presuda Dodiku izazvala je brojne reakcije u BiH i regiji. tportal