Tehnička rješenja teže što manjem broju pretvorbi energije kako bi se izbjegli kumulativni gubitci. Iako je sustav fotonaponskih ploča i elektrolize logičan put do vodika, on je kompleksan i energetski zahtjevan. Postupak POWS nudi izravno razlaganje vode pomoću fotokatalizatora. Kineski znanstvenici unaprijedili su ovaj proces troslojnom pločom (Al₂O₃/InP/Al) u kojoj aluminij reflektira svjetlost, a njegov oksid štiti osjetljivi indijev fosfid od korozije. Iako je učinkovitost novog rješenja 20 puta veća od čistog katalizatora, ona i dalje iznosi tek 0,97 %, što je daleko ispod komercijalno isplativih 10 %. Nenad Raos za Bug.

Zašto? Zbog prvog Faradayevog zakona elektrolize. On kaže da je količina metala (zapravo, bilo čega) izlučenog na elektrodi (u slučaju metala na katodi) proporcionalna njegovoj ekvivalentnoj težini. Treba samo pogledati u Periodni sustav elemenata pa vidjeti da će naboj od 96 487 C izlučiti jedan gram vodika, 7 grama litija ili 27/3 = 9 grama aluminija. To bi značilo da se u gramu vodika može uskladištiti sedam puta više naboja nego u gramu litija, a devet puta više nego u gramu aluminija.

Istina, litij je po sposobnosti skladištenja naboja nešto bolji od aluminija (Li:Al = 7:9), ali je aluminij mnogo jeftiniji i dostupniji od litija. Zašto onda ne raditi aluminijske umjesto litijskih baterija? Za aluminijsku ili, točnije, aluminij-zračnu bateriju treba alkalni elektrolit, koncentrirana natrijeva lužina, a aluminij s lužinom reagira burno, uz razvijanje vodika. Nekako ga treba zaštititi – a upravo se o tome radi, o novoj vrsti zaštite koju su iskušali kineski znanstvenici. Nenad Raos za Bug.

Gnojenje oceana željezom, točnije njegovim solima, jedno je od mnogih rješenja koja bi trebala spasiti naš planet od pregrijavanja. Rast alga u moru ograničen je raspoloživim željezom, pa kad bi se u more ispustile soli željeza, one bi potakle rast algi, a s njima i vezivanje ugljika. Mrtve alge bi doduše padale na dno mora, no tamo bi ostajale stotinama godina – dovoljno dugo da dok se njihov ugljik ne vrati u atmosferu smislimo nešto bolje. Zato kao iznenađenje dolazi ideja da bi se umjesto željeza – i to mnogo bolje – u tu svrhu mogao upotrijebiti aluminij. Tim znanstvenika nedavno je potvrdio kako se njime vezivanje dušika i CO2 pospješuje, no ostaje upitno može li prouzročiti i neku štetu. Nenad Raos za Bug.

Kao prvo, aluminij ponajviše nalikuje željezu. To zvuči malo čudno jer ta dva metala pripadaju udaljenim skupinama periodnog sustava, željezo je prijelazni metal, a aluminij kemijski element s metalnim i nemetalnim svojstvima. No unatoč svim razlikama, zajednički im je afinitet prema kisiku. To znači, između ostalog, da će se aluminij vezati za transferin, protein koji u krvnoj plazmi prenosi željezo. Usto vezivanjem za atome kisika na molekulama proteina i nukleinskih kiselina mijenja njihovu prostornu strukturu. To u prvom slučaju može dovesti do niza metaboličkih bolesti, a u drugom do razvoja više oblika raka. No spustimo loptu na zemlju. Aluminijeve soli dodaju se hrani. Koliko aluminij može biti otrovan, ovisi o – dozi. Iako nije esencijalan za organizam, nije toliko ni štetan. Nenad Raos za Bug.

Zašto padaju cijene zlata, nafte, aluminija…