Mira Furlan je s mužem Goranom Gajićem 1991. došla u Los Angeles. Na pitanje osjeća li se već kao Amerikanka, tiho odgovara: “Volim reći da sam građanin svijeta, ali u ovim okolnostima osjećam se da ne pripadam nigdje.” Pojašnjava: “Amerika jednostavno briše vašu prošlost. Bombardira vas svojim pravilima i načinom života. Htjeli vi to ili ne, postajete dio sistema. Amerika vas kontrolira na još jedan način: preko vašeg novca. Vi ste, zapravo, stalno u nemilosti svoje banke.” Uvjerivši se u Jugoslaviji koliko apatija i ratna propaganda mogu utjecati na ponašanje ljudi, pitala sam ju kako se osjeća kada na američkoj televiziji gleda toliko nasilje? “Više ništa i ne gledam”, odmahuje rukom. “Mislim da televizija u Americi na svoje gledatelje djeluje poput anestetika. Umrtvi ljude i kada se to nasilje pomiješa sa stvarnim ratom i nasiljem, oni više nisu u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti.” Index

Kolumnist Večernjeg prisjeća se kako je u rujnu 1991. skupa s trojicom Slovenaca preko Mađarske otišao u Beograd na međunarodni kazališni festival BITEF, gdje su bili toplo dočekani pa pogledali Miru Furlan. Za tragom njezina tihog i mirnog odlaska šušte brojne isprike poput suhog otpalog lišća na vjetru pod dalekim zvijezdama. Peru se nečiste savjesti. Ja gledam gore, prema zvijezdama koje je tako spokojno i utješno i utješeno opisala u svome posljednjem pisanom tragu. I upućujem joj zahvalu, divljenje i poštovanje.

Boris Dežulović kolumnu u Novostima posvetio je Miri Furlan: Mira Furlan jedina nije birala svoj put. Kako je u intervjuu pod naslovom “Mira, žena koje ima” proročanski rekla 1990., nijemo se nadglasavajući s vatrometom i kravalom “demokratskih promjena”: Sve sa Helenom događa se mimo njene volje, za sve što se s njom i oko nje zbiva ona ne snosi nikakvu krivnju. Te noći, kad je s punte Farosa otplovila zvjezdanim morem u namreškano nebo, posljednji put smo vidjeli Helenu.

U moru nekrologa i posveta preminuloj glumici Miri Furlan i Zagrebački HNK oglasio se prigodnim riječima, no za njih su dobili niz negativnih komentara korisnika Facebooka zbog rečenice o njezinu otkazu. Kazalište je nekrologu, naime, dodalo: “Odlazak u SAD 1991. godine zbog političkih razloga je bio trenutak prestanka njezinog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu, no njezina umjetnička ostavština živi i dalje.” Korisnici su reagirali smatrajući da je kazalište trebalo iskoristi priliku i ispričati se glumici, a ravnatelj drame Ivica Buljan napisao je pritom poduži status na svom profilu iz kojega izdvajamo riječi: “Miro, ja te molim, oprosti. Oprosti i vranama koje su bile u prilici i na mjestu da to kažu, a nisu.” Tportal

Ipak, danas – na vijest da Mira Furlan više nije živa – čovjek ne može a ne postaviti nezahvalno, historičaru zabranjeno pitanje: naime, što bi bilo da je bilo? Što bi bilo s karijerom Mire Furlan da je lom ’90./’91. bio manje kvrgav i krvav, da se nije našla iznad pukotine koja se širila, s po jednom nogom na svakoj strani? Kako bi tada izgledalo „drugo poluvrijeme“ Mire Furlan? Tada, dakako, ne bi bilo Babylona 5, ne bi bilo Danielle Rousseau i ne bi joj izišao nekrolog u časopisu „Variety“. No, zanimljivo bi bilo znati koje bi uloge igrala u toj nekoj virtualnoj kinematografiji, u tom usporednom svemiru u kojem bi 90-ih nastavila raditi s Rajkom Grlićem i Zoranom Tadićem, s Goranom Markovićem i Živkom Nikolićem, s mladim i perspektivnim vunderkindom beogradskog filma, Goranom Gajićem. Kakva bi to kinematografija bila? Kakva bi u njoj glumica postala? Na kakav bi način glumački ostarjela? Piše Jurica Pavičić za Jutarnji list

U 66. godini nakon duge bolesti preminula je Mira Furlan. Bila je jedna od najpopularnijih glumica u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ostvarila je uspješne uloge u filmovima “Kiklop” Antuna Vrdoljaka, “U raljama života”, “Za sreću je potrebno troje” Rajka Grlića. Od početka 1990-ih živi u SAD-u gdje je postigla svjetsku slavu nastupima u TV-serijama “Babylon 5” i “Izgubljeni”. HRT…

pic.twitter.com/uVlatjUocZ

— Mira Furlan (@FurlanMira) January 22, 2021

“Ne, nije točno, ne ‘igram’ samu sebe, nego sam upravo ja ta osoba koja se zove Mira Furlan (što se možda čini nevjerojatno, ali je – uvjeravam i vas i sebe – tako). I ta osoba s tim imenom pojavljuje se kao gost u ovoj predstavi. Moj nastup nije glumački, nego više spada u žanr koji se zove performance art. Zanimljivo je bilo raditi iz svoje vlastite vizure, a ne iz vizure lika koji je, po običaju, napisao neki bijeli muškarac”… O Americi kaže: “Nadam se samo, zajedno s još velikim brojem ljudi u Americi, da će kombinacija pandemije i protesta, ta ubitačna kombinacija, konačno osvijestiti dovoljno velik dio populacije da ovo biće na prijestolju Amerike konačno padne, zajedno sa svojom korumpiranom klikom.” Večernji list

Zanimljivo mi je koliko nas je na neki način to sve [pandemija] promijenilo. Osjećam to. Mislim na taj strah od blizine drugog čovjeka koji postaje potencijalni neprijatelj, nevjerojatno – kaže Mira Furlan u intervjuu za RTV i dodaje da se ljudi više ne boje samo ljudi druge boje kože, spola i seksualne orijentacije, već svakoga. Svakako imam taj osjećaj da je došao kraj jednog svijeta koji smo znali. Trump? –  Ne zaslužuje da se o njemu uopće govori. To je greška svih nas, cijelog svijeta, što mu dajemo ono što mu treba. Ljudi se bave njegovim tvitovima, a zapravo se mnogo gore stvari odvijaju iza kulisa, ludilu nema kraja.

Dani hrvatskog filma i ove će godine prikazati program ranih radovi s Akademije danas poznatih filmaša i umjetnika iz 70-ih i 80-ih godina: prikazat će se Idem u krah Darka Rundeka (1978.), o dvoje starih ljudi na selu koji rade od jutra do mraka, prvijenac Branka Schmidta Ali s Volovčice (1979.), prikaz jednog dana u životu amaterskog boksača iz boksačkog kluba Lokomotiva, zatim film Brico (1984) Zorana Peze o starom majstoru brijaču koji pod najezdom modernih frizerskih radnji jedva spaja kraj s krajem, pa prva uloga Mire Furlan u Djevojkama Jasne Mesarić… Monitor

Kritika predstave ‘Kasandra’ riječkog HNK s Mirom Furlan u glavnoj ulozi: Zaslužuje kružno putovanje po zemljama bivše države, kako bi se naši narodi suočili s problemom koji se ponovno rađa, ali i s jednom glumicom i jednom redateljicom koje su mnogi željeli nasilno iščupati iz kolektivnog sjećanja