Hrvatska baš nema veliko iskustvo s projektima javno-privatnog partnerstva (JPP), privatni i javni interesi kao da se ne poklapaju najbolje, rizici se ne raspoređuju dobro, a dobit, ako je ima, dijeli se, takav je dojam, nepošteno. Ipak, ima i drukčijih primjera. U tradicionalnoj nabavi kupujete objekt, odnosno naručujete gradnju objekta čiji vlasnik postajete tek u trenutku završetka radova i primopredaje. U JPP-u je drukčije: u takvim projektima vi, uvjetno rečeno, ‘kupujete‘ konstantnu kvalitetu usluge najma prostora u kojem ćete organizirati javnu službu, odnosno isporuku javne usluge. Od ukupno 70-ak, u Hrvatskoj ima i dva negativna primjera JPP-a: Spaladium Arena i Arena Zagreb, iako su to trebali biti primjeri u kojima se komercijalizacijom dijela projekta minimiziraju troškovi javnog partnera za korištenje prostora za javnu uslugu. Pojašnjava bivši predsjednik Podravke i istaknuti SDP-ovac Zvonimir Mršić za Lider.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Hrvatska se suočava s izazovom rastućih cijena nekretnina i manjkom pristupačnih stanova, čime postaje teško pomiriti socijalno i komercijalno stanovanje. Socijalno stanovanje osigurava pristupačne domove za najugroženije skupine, no suočava se s ograničenim financiranjem i birokratskim preprekama. S druge strane, komercijalno stanovanje nudi profitabilnost, ali cijene često nadmašuju mogućnosti prosječnih građana. Moguće rješenje leži u javno-privatnim partnerstvima, kao u primjerima iz Austrije i Njemačke, gdje suradnja privatnog sektora i lokalnih vlasti osigurava pristupačne stanove uz očuvanje tržišne dinamike. Zgradonačelnik
Ako im je toliko važno zgrtanje bogatstva, čemu se izlažu riziku da ih se privodi u lisicama, da im se pretresaju stanovi, obitelji dovode u stres, da ih se povlači po medijima? Ako im plaće nisu dovoljne da kupe toliko željenu petu, šestu ili sedmu nekretninu, zašto ne osnuju tvrtku koja neće raditi s državom? Lijepo osnuješ tvrtku, smisliš proizvod, po mogućnosti inovativan, uporno radiš pet do deset godina i onda te tržište počne nagrađivati. Dobit raste. Platiš na nju jedan, pa drugi porez i imaš blistavo čiste milijune eura. Možeš s njima raditi što te volja. Graditi apartmane na moru, platiti djeci školovanje u inozemstvu, ispuniti želje bračnom partneru. Biti bogat, zdrav i anoniman, kako se to kaže.
Mnogima ambicioznima to je ipak pretežak zadatak. Većina je svjesna da zapravo nema sposobnosti biti uspješan poduzetnik. Neki, koji bi to možda i mogli biti, ipak biraju lakši put. Uz dobre stranačke preporuke postaneš direktor neke državne institucije koja ima siguran prihod mimo tržišta, a veliki je kupac. Koruptivna privatno-javna partnerstva su, dakle, suprotno naivnim vjerovanjima, niskorizičan poslovni pothvat. Ekipa mora baš biti loše sreće da upadne u neke mjere prisluškivanja i da nema jaku zaštitu u vrhu politike. A uz dobre odvjetnike, koji dokazuju da kad bratić bratiću sagradi kuću, to ne može biti korupcija nego pomaganje unutar obitelji, guljenje krumpira može biti najveća kazna. Miodrag Šajatović ima zanimljivo viđenje, za Lider
Popis rijeka i potoka na kojima bi niknule stotine privatnih turbina impresivan je, od Save, Drave i Kupe, do Krupe, Bednje i Krčića, ali po cijenu okoliša i skuplje struje. Najednom komercijalizirana djelatnost koja je ranije bila zaštićena kao državni ili tzv. prirodni monopol, a radi bolje i ravnomjernije dostupnosti svima, bez imalo sumnje postaje stjecištem mutnih javno-privatnih odnosa. Hidroelektrane, vjetroelektrane, biomasa – obnovljivi izvori energije u Hrvatskoj prepušteni su mahom privatnim investitorima, dok cijenu plaćaju potrošači i okoliš, analizira Bilten stanje.