Jugonostalgija je elegična uspomena na život u bivšoj Jugoslaviji. Tako kažu oni kojima su i vozovi i vlakovi pobegli ispred nosa i sad ne znaju šta će. Za one druge, preduzimljivije, koji su se na vreme ubacili u ekspresne kompozicije svojih nacionalnih istorija, jugonostalgija je nešto sasvim drugo: to je neprijatno podsećanje na život koji su ranije vodili, kojeg su se odrekli, ali kojeg se i dalje stide. Za treće, koji misle da su pametniji od onih prvih i bolji od ovih drugih, jugonostalgija je skup manifestacija jedne kulture koja je preživela društvo u kojem je nastala. Pokušaji recikliranja prošlosti, iako politički naivni i etički diskutabilni, ipak imaju estetsko opravdanje. Kao što Frankenštajn traga za poetskom „iskrom bića“ na seoskom groblju sa satarom u jednoj, i testerom u drugoj ruci, tako i Jugosloveni uporno kopaju po ruševinama svoje zemlje, i to golim rukama. Tu i tamo pokupe po neki očuvani crep ili ciglu i sakriju ih ispod kaputa, za kasnije. Čini im se da bi tu ciglu mogli opet nekome da prodaju. XXZ Magazin
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Nostalgičan sam za odrastanjem na Profesoru Baltazaru, Smogovcima, Salašu u Malom ritu ili Nedeljnom zabavniku. Znajući gdje smo danas, posebno sam nostalgičan za odrastanjem u kojem nismo bili opterećeni nacionalnim ili ekonomskim razlikama, iako su one postojale. Tada je bilo važnije igraš li dobro nogomet ili sviraš gitaru nego koliko ti starci zarađuju, a kamoli kako se zovu. Nismo imali sve što smo htjeli, ali smo bili zadovoljni osjećajem da imamo dovoljno, piše Hrvoje Klasić.
Muslimani biraju Ercegovcima predsjednika, a onda ti isti Ercegovci izaberu plavušu za predsjednika pravim Rvatima koji iako tvrde da ne slušaju cajke dovedu u Zagreb drugu plavušu koja pjeva iste te cajke i za koju tvrde da je Srpkinja, al ustvari ta druga plavuša je muslimanka.
— Bosanski Bukvalista (@SolzenjicinH) December 15, 2019
A Srpkinja (u stvari muslimanka) pjeva “Jugoslovenka” zajedno sa publikom rasprodane Arene
“Ljevičarima to možda neće biti drago čuti, ali nostalgija za (često) stvarnim ili (katkad) izmišljenim divotama socijalizma ima slično izvorište kao i nostalgija za Salazarom u Portugalu, nostalgija za Mussolinijem u Italiji, ili uspon desnih populista u Mađarskoj, Francuskoj i Švedskoj. Fantazirajući o divnom socijalizmu, građani zapravo iskazuju žudnju za nekim zapravo konzervativnim ideologemima kao što su red, sigurnost, obitelj i rad, a žudnja za frivolnim manifestacijama kolektivizma kao što su radne akcije pokazuje da građani masovno imaju potrebu za (re)konstrukcijom kolektiva. Pošto im tu žudnju za kolektivom ljevica (više) ne nudi, Europljani će je tražiti tamo gdje se nudi. A bojim se da je to – na desnici”, piše Jurica Pavičić. Jutarnji