Klimatska fikcija na filmu nastavlja se na stari trop o umirućoj Zemlji, što je sada uvjetovano čovjekovim utjecajem na klimu. Pritom se javljaju tri situacije, na temelju kojih filmaši nastoje graditi priče. Najbrojnija je vezana uz narativ o postapokaliptičnoj budućnosti, koja je rezultat kataklizmičkoga događaja u prošlosti. On je u klimatskoj fikciji, nije teško zaključiti, uvjetovan klimatskim situacijama, koje redovito dovode do niza promjena, upravo onih o kojima je Wallace-Welles pisao, te koje se kreću u rasponu od prirodnih do društvenih. Dejan Durić u trećem dijelu o postapokaliptičnim temama u pripovjednim medijima za Gradsku knjižnicu Rijeka.

Été 85, kao što i naslov sugerira, otvara se tijekom ljetnog školskog raspusta sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, negdje na sjeveru Francuske. Nije teško uočiti da Ozon poseže za konvencijama filma ljetne romanse, koji ima bogatu tradiciju u francuskoj kinematografiji. Mahom su posrijedi bile priče koje su se odvijale na vjetrovitim plažama Normandije ili Bretanje te okolnim mjestašcima, a uključivale su dvoje mladih ljudi koji se slučajno upoznaju te poneseni ljetnom nesputanošću razvijaju kratku no intenzivnu ljubavnu vezu koja jenjava s krajem godišnjega doba, piše Dejan Durić za sajt Filmovi.hr