Preživjela je carstva, države i ideologije, ali nije preživjela nemar vlastitih upravitelja, političke kukavičluke i tržišnu darvinističku igru u kojoj povijest nema popust, a sjećanja nisu porezno priznati trošak. Zgrada je opstala, ali institucija je istrunula iznutra – tiho, bez drame, bez odgovornosti. Stečaj koji je započeo 2000. godine nije bio samo posljedica jedne krize, već dokaz dugogodišnjeg institucionalnog umora. Više od dvadeset godina Nama je živjela u pravnom limbu, kao pacijent na aparatima koje nitko ne želi isključiti, ali ni izliječiti. Grad i država, ti vječni čuvari javnog interesa, imali su pravo prvokupa. Imali su i priliku, i obvezu, i povijesni argument. Iskoristili su – ništa. Ako se u Namu useli globalni brend, to neće biti znak oporavka grada, nego priznanje poraza – dokaz da više ne znamo što bismo sa sobom pa iznajmljujemo vlastitu povijest po kvadratu. Boško Crnobrnja za Ravno do dna. Na Indexu razgovarali s građanima: “To je ukras Zagreba. To je Zagreb…”
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Nakon što smo preživjeli pandemiju, inflaciju, rat u Ukrajini, rast cijena, pad standarda i beskonačne reforme koje se uvijek događaju kasnije, sada stiže nova najava: moglo bi biti gore nego 2022. godine. Međunarodna energetska agencija preporučuje štednju, vlade upozoravaju, analitičari objašnjavaju, a građani polako shvaćaju da se vraćamo u vrijeme kad se nije vozilo kad se htjelo, nego kad se smjelo. Automobil, nekad simbol slobode, sada se pretvara u kućanski aparat s ograničenim radnim vremenom. Vožnja postaje aktivnost koja zahtijeva kalkulaciju, strategiju i ponekad dozvolu. Spontanost ide u isti muzej gdje su završile jeftine nekretnine, stabilne cijene i uvjerenje da će sljedeća godina biti lakša. Posebno je dirljivo kako se javni prijevoz ponovno proglašava rješenjem. Ne zato što je postao bolji, nego zato što je sve drugo postalo nedostupno. Kad realnost postane preskupa, standard se redefinira. Boško Crnobrnja za Ravno do dna
TOZ je preživjela bombardiranja, nacionalizacije, reforme, spajanja, razdvajanja i Fiću kao nagradu za inovaciju. Nije preživjela pretvorbu, taj domaći izum koji je učinkovitije od svake bombe razorio sve što je imalo smisla, kontinuitet i radnike. Strojevi su još mogli proizvoditi olovke, ali sustav je proizvodio isključivo – gubitke s potencijalom za nekretninski rast. Ime Penkale, pionira koji je svijet naučio kako da piše brže, preciznije i elegantnije, danas služi kao nostalgični font na web stranici s nedostupnim brojevima. Zemljište vrijedno deset milijuna prodano je za pet, jer tržište je slobodno, a pamćenje skupo. Kupila ga je tvrtka s dva zaposlena i kreditnim rejtingom koji zvuči kao dijagnoza. U zemlji u kojoj su nekad radile tisuće ruku, sada su dovoljne dvije – jedna za potpis, druga za brisanje povijesti. TOZ nije propala zato što su ljudi prestali pisati, propala je jer su drugi počeli pisati drugačije: sitnim slovima u ugovorima, debelim slovima u bilancama i nevidljivom tintom u javnom interesu. Boško Crnobrnja za Ravno do dna