To je stvarno nevjerojatan doživljaj, popeti se na pozornicu i to u večeri kad jedan George Lucas prima nagradu za životno djelo iz ruku Francisa Forda Coppole. Malo mi je čudno, sve skupa zvuči nestvarno, no ono možda što je bitnije od toga je da sam ovu nagradu posvetio Tomi Buzovu, čovjeku koji me je inspirirao za ovaj film – rekao je Slijepčević za HRT. Teško je bilo naći lokaciju za snimanje filma ,a na kraju su ga našli – usred Zagreba, i to kod Glavnog kolodvora, gdje su snimili film. Na Glavnom kolodvoru smo primijetili komad pruge koji čak u filmu nismo morali dopunjavati nikakvim specijalnim efektima. Tako da je većina eksterijera što se u filmu vidi iz vlaka, zapravo Zagreb. Malo je žalosno da lokacija izgleda tako filmski autentično, ali taj dio pruge doista više naliči na ambijent iz 1943. bilo gdje u nekoj zabiti, nego iz 1993. godine u Bosni. Novosti
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Da se ne lažemo, niti Srbija ne zna što bi s Tomom Buzovom i njegovom ulogom u istoriji i kolektivnoj memoriji. Opet zbog njegovog porijekla, ali i zbog herojskog čina, no jednako i zbog toga što je suočavanje s vlastitom ulogom u devedesetima potpuno obesmišljeno u situaciji u kojoj su ideje te politike nikad življe u javnosti i u vladajućoj politici.
Tako ispada da je za memoriju na Tomu Buzova više napravio Boris Dežulović, koji je svojim tekstom o njegovoj sudbini, inspirirao mnoge, pa i samog Slijepčevića, nego bilo tko drugi.
Tomo Buzov otet je i ubijen kao čovjek koji nije mogao šutjeti, u jednoj od najmračnijih ratnih epizoda, kada su ratni zločinac Milan Lukić i njegovi vojnici, 27. februara 1993. zaustavili voz 671 na liniji Beograd-Bar, na stanici Štrpci, odnosno na djeliću pruge koji je ulazio u Bosnu i Hercegovinu, s namjerom da s voza skinu i pobiju ljude s bošnjačkim imenima i prezimenima, koji su svi bili državljani Srbije. Film Nebojše Slijepčevića, posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz bazičnog ljudskog uvjerenja. Dragan Markovina za Peščanik.
Omiljeni Bakerovi likovi su ljudi s ruba društva, vrlo često seksualni radnici. Tako je glavni lik njegovog prethodnog filma „Red Rocket“ bio porno glumac koji se nakon dugo godina vraća u svoje rodno mjesto, dok je u filmu „Anora“ to istoimena 23-godišnja djevojka (glumi je Mikey Madison) koja radi u noćnom klubu u kojem nudi golišavi lap dance odnosno pleše u krilu svojih klijenata koji je časte novčanicama koje zataknu za njene tange. Baker je na konferenciji za novinare rekao kako se bavi životnima seksualnih radnika jer smatra da se njihov posao treba legalizirati. Kako njegovi filmovi obiluju duhovitostima on smatra da je najbolje kada se ozbiljne teme i problemi ljudi s margine prikazuju uz veliku količinu humora. A sličan pristup ima i Jacques Audiard u filmu „Emilia Perez“ koji u svom filmu ističe problem transrodnih osoba. Nacional
„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ postao je time prvi hrvatski filma sa glavnom nagradom na najprestižnijem svjetskom filmskom festivalu. Slijepčevićev film temelji se na istinitom događaju iz rata1993., tzv. masakru u Štrpcima, kad su srpske paravojne snage iz istočne Bosne zaustavile vlak na pruzi Beograd-Bar i iz vlaka izvele sve putnike muslimanskih imena i prezimena. Jedan jedini putnik se pobunio-ofocir JNA, Hrvat iz kaštela Tomo Buzov. I on je ubijen. Slijepčevićev film pripovijeda taj događaj iz perspektive putnika koji je za razliku od Buzova gledao svoja posla i ostao živ. Njega glumi Goran Bogdan. Film je nastao u produkciji producentske kuće Antitalent. Jutarnji… lamentiraju i na Forumu.