Malo sam pitao Chat, pa evo… Posebno je zanimljivo traženje brzih/jednostavnih rješenja, što potenciraju današnje društvene mreže, a čega u stvarnosti nema. Ni u životu čovjeka, ni u životu države. pic.twitter.com/Exz4xmDqng

— Goran Vojkovic (@Vojkovic) September 8, 2025

Populizam je na ovim prostorima postao ne samo politički alat nego i prevladavajući način vođenja javnoga diskursa, u kojemu se složeni društveni i ekonomski problemi pojednostavnjuju, a strah i nepovjerenje iskorištavaju za mobilizaciju birača. Iako se koristi globalno, poglavito u SAD-u, kod nas se ‘strane prijetnje‘ ne nalaze u globalnoj ekonomskoj razmjeni, a ni Kina ni Meksiko nisu neprijatelji. Kad se kod nas govori o stranim prijetnjama, one se poistovjećuju s inozemnim institucijama, primjerice onima iz Bruxellesa, koje se prikazuju kao krivci za nametanje ‘nepravednih‘ pravila i ograničenja. Taj narativ dodatno potpiruje sumnju prema europskim institucijama i jača dojam da su domaći interesi ugroženi vanjskim utjecajem. Lider

Zbog različitih povijesnih okolnosti Hrvatsku i/ili Hrvate kao naciju još od kraja Prvog svjetskog rata dominantno(!) predstavlja tek jedna stranka; prvo je to bio HSS, zatim KPH/SKH, a danas HDZ. To je sa sobom donijelo različite političke patologije koje se rimuju s populizmom, prvenstveno rasprostranjen osjećaj da su državne institucije sekundarne naspram neformalnih stranačkih mreža, gdje se nalaze stvarni predstavnici „naroda“, to jest stvarna moć. U ekonomiji i domenama kao što su zdravstvo, obrazovanje, mirovinske i porezne politike, pa čak i migrantske politike, nema jasno artikuliranih stavova na ljevici koji bi se značajno razlikovali od stavova koje ima, recimo, HDZ. Zato u Hrvatskoj i nemamo toliko populizma, a ako i imamo, on uglavnom dolazi s desnog političkog spektra. H-alter

Novi fašizam i dalje napada. Dvadeset i prvo stoljeće imuno je na rast crne internacionale koja je postala mainstream našega svijeta. Veliki broj ljudi voli nove mješine starog fašizma te ne vide ništa sporno u politikama koje promoviraju etničko i svako drugo nasilje, koje se protive ljudskim pravima LGBT osoba i drugih ugroženih skupina ili daju same sebi pravo da sa gradskih trgova izgone umjetnike i umjetnice koje, što i jeste jedna od funkcija umjetnosti, provociraju dostignuti stepen slobode u konzervativnim društvima kao što je npr. naše. Pa, zar je to fašizam? Višegodišnjom normalizacijom radikalnodesničarskog pogleda na svijet dobili smo: Trumpovu Ameriku, Bolsonarov Brazil, Putinovu Rusiju, Orbanovu Mađarsku, Janšinu Sloveniju, Vučićevu Srbiju, Hamneijev Iran, Dodikov entitet, ali i mnoge druge režime koji su osnaženi medijskim tepanjem – to nije fašizam, to je populizam. Manje je važno što neki od nabrojanih trenutno nisu na vlasti, njihove mračne ideologije prodrle su diljem zemaljske kugle; oni dolaze – po našu djecu. Čiji izmanipulirani roditelji ne vide ništa sporno u tom dolasku. Nerzuk Ćurak

Rusija možda više nije totalitarno društvo kojim je vladao moj pradjed Nikita Hruščov prije šest desetljeća, ali se totalitarizam zadržao u njezinoj DNK. Kremlj i dalje izmišlja vlastitu realnost, ma koliko ona bila apsurdna ili nemoguća, i zahtijeva od ljudi da u nju vjeruju. „Specijalna vojna operacija“ predsjednika Vladimira Putina u Rusiji 2022. figurira kao uspostavljanje mira, slično onome kako je rat mir u Oceaniji u Orvelovu romanu “1984.”. Invazija na Ukrajinu 24. veljače prošle godine nije izazvala zabrinutost ruske urbane srednje klase koja je nastavila da se zabavlja kao da je 2004. – godina u kojoj je Putinov ekonomski “bum” bio na vrhuncu zahvaljujući nafti i plinu – dok su ruski tenkovi ulazili u Čečeniju. Peščanik

Profesor kulturne antropologije na Sveučilištu u Sofiji Ivajlo Dičev za Deutsche Welle piše o “ratovima na liniji borbe u prošlosti”. Dičev navodi primjere Bugara, koji njeguju ritual rekonstrukcije Travanjskoj ustanka iz 1876. protiv osmanske vladavine, zabavni park “Staljinova linija” u Bjelorusiji, nacionalistički šou kiča kod spomenika koji evocira bitku kod Termopila između Grka i Perzijanaca te borbu oko povijesnih likova kao što su Aleksandar Veliki ili Samuilo. U istom kontekstu Dičev spominje Brexit i Donalda Trumpa. Ideja budućnosti se urušila, kaže.

Velimir Šonje u novom, sedmom nastavku serije članaka Otvoreno-zatvoreno za Ekonomski Lab analizira ekonomsku, političku i ideološku pozadinu priče o budućnosti Europe. Konkretno pitanje glasi: koliko današnji anti-establišment pokreti nose klicu pobune i prevrata koja im se često pripisuje i koliko se u tome može pronaći razloga za strah? Šonje se u ovoj zanimljivoj analizi dotiče Berlina, Tita i apstraktne umjetnosti.

Velika kampanja koju je protiv populizma pokrenula Europska unija je licemjerna jer su baš njeni promašaji doveli do njega (premali utjecaj birača na izbor vlasti u EU – biramo samo Euro-parlament, i propast solidarne države). A uključivanje premijera Plenkovića u tu kampanju je slugansko jer je i Hrvatska žrtva tih promašaja, dok populizam kod nas jedva da postoji – Marinko Čulić, Novosti.

Rođen sam kao Talijan, ali nisam siguran da želim i umrijeti kao pripadnik te nacije. Jer Italija se prebrzo mijenja – napisao je nedavno novinar Corriere della Sera. Gospodarstvo propada, plaće su sve manje, kuda god se pogleda se vidi propadanje. A ako je uprava i birokracija i prije bila loša, sad je izgleda posve odustala od pokušaja nešto učiniti boljim. A popis onoga što je postalo gorim je dug. Osim toga, u Cannesu po prvi puta uopće nije bilo nijednog filma iz Italije. I to nipošto nije problem samo Italije – piše Deutsche Welle.

“Sjetimo se Hitlerove 1932. i 1933. godine i čovjeka koji je obećavao razvoj Njemačke”, rekao je Papa na propovijedi. “Treba znati kako problemi počinju.”