To i nije koalicija nego kula kompromisa. Na izbore izlaze kao da su posjetili second hand dućan, ali u njemu opet nisu izabrali ništa štosno nego isključivo ziheraški. Imaju trenutak, ali nemaju ideju. To je konglomerat ljudi i razmišljanja od druga Tita do gospodina Milanovića, s nešto sitno Bernardićeve ekipe i baš s nijednim iznenađenjem. Pored tolikih giganata prosječnosti koje je Restart koalicija izvukla, najviše iz spomenara Kukuriku koalicije, pomalo je nelogično i prilično promašeno fiksirati se na Bernardića – piše Nino Đula za Jutarnji.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Škorinom kandidaturom ustvari se samo smanjuju izgledi da se nešto ozbiljno promijeni u redoslijedu popularnosti kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Prva anketa nakon Bandićeve smrti vjerojatno nije precizna, ali je trend očekivan i logičan. Favorit je zasad i dalje jedini kandidat koji propagira korjenite promjene (što god tko o njima mislio) i koji od svih ima vjerojatno najmanje sličnosti s preminulim gradonačelnikom. Ulaskom Miroslava Škore Tomaševićevi izgledi dodatno se pojačavaju jer će Škoro sasvim sigurno prouzročiti ozbiljno mrvljenje glasova desnice i desnog centra između sebe,Troskota, Filipovića i Vesne Škare Ožbolt. Taktička ideja njegova ulaska objašnjiva je jedino ili kao namjerna pomoć ljevici u Zagrebu ili kao dio utješne bitke za skupštinsku većinu. Piše Nino Đula za Jutarnji list
Vrlo je izgledno da će se odnekud pojaviti “neovisni kandidat” i iskoristiti priliku što posljednji ulazi u utakmicu s potpuno promijenjenim okolnostima; bez tereta dosadašnje kampanje kojoj je istekao rok trajanja, sa sad već nepopravljivo slabim suparnicima iz dvije najveće stranke i s potpuno novim pogledom na Zagreb, ne više kao nepobjediv ili “neoslobodiv” grad. Realno je očekivati da će odabrani izazivač imati, barem prema van, izražen profil Bandićeva antipoda. Vjerojatno neće dolaziti iz partijskih struktura nego iz, kako se to voli reći, “realnog sektora”. Piše Nino Đula za Jutarnji list
Individualne, često bizarne karijere i karijerice zaokupljaju nam pozornost puno previše, prije svega zato što nam nedostaje kolektivnih ciljeva. Zaista, kad je hrvatsko društvo posljednji put imalo jasno uobličen i logično definiran opći, dugoročni interes? – pita se Nino Đula u Jutarnjem.
Prošao je cijeli tjedan od naknadno proglašene katastrofe, a neki naši poznati, nepoznati, prijatelji, rodbina, ljudi, djeca, bake… i dalje provode zimske noći sklupčani u vozilima. Čemu, zbilja, služi država koja stradalnicima u tjedan dana nije u stanju organizirati privremeni smještaj barem za jednu zvjezdicu kvalitetniji od negrijanog suvozačkog mjesta? – piše Nino Đula za Jutarnji.
Ne treba se čuditi rijekama pojedinaca, udruga, tvrtki, obrtnika, sportaša… koji su nagonski pohrlili na svaki način pomoći – odmah i konkretno – stradalnicima groznog potresa na Banovini. Ti dobri ljudi preplavili su Banovinu s ispravnim instinktom da građani moraju požuriti jer institucijama (Horvatu i drugima) “treba vremena”. Konvoj ljubavi prema Banovini jest ujedno parada nepovjerenja u institucije – osvrće se Nino Đula na građane koji su samostalno krenuli pomagati ljudima s Banije jer su vidjeli da ni Zagrebu pomoć nije stigla pravovremeno.
Predsjednik se u svojim grčevitim pokušajima proboja iz zone političke inferiornosti ne zaustavlja samo na političkim konkurentima, na Vladi ili na njezinim resorima, stožerima, pojedincima iz javne vlasti. Njegova opažanja i opominjanja idu puno dalje, idu, naime, sve do trumpističkih nasrtaja na medije koji su po njemu – naravno, isključivo onda kad njega osobno iritiraju – primitivni, sovjetski, slaboumni, inferiorni, nedopustivi, jadni i glupi. Piše Nino Đula za Jutarnji list