• Moja definicija prostitucije je vrlo jednostavna. To je seks između dvoje ljudi – kada jedna osoba želi seks, a druga ga ne želi. Osoba koja želi seks plaća osobi koja ne želi seks. Prostitucija je jedini način na koji stariji muškarci imaju legalan pristup mladim djevojkama i djevojčicama, budući da su svi drugi načini kriminalizirani.
• Prostitucija se nalazi na sjecištu sistema dominacije – kapitalizma, patrijarhata, klasizma, kolonijalizma, rasizma. Kupac je u poziciji moći na mnoge načine – on je muškarac, često stariji, bjelji od nje, bogatiji, boljeg društvenog statusa, u braku, zaposlen, ima svoj dom… Ona nema ništa od navedenog. Ona je u bijegu – iz svoga doma u kojemu je zlostavljana, iz svoje zemlje u kojoj je siromašna, od nekog tipa ili općenito iz neke situacije nestabilnosti i siromaštva. Znači, radi se o potpunoj neravnoteži.
• Sada nam kažu da se prostitucija više ne zove prostitucija jer to zvuči jadno, sada se zove seksualni rad. Taj “seksualni rad” više nije prirodan, već subverzivan. Više ne služi muškarcima, već ženama. Ne služi braku, već uništenju heteronormativnosti. Ne postoji zato što to treba muškarcima, već zato što to žene žele. Prostitutka je dakle prije bila kriminalka, “posrnula žena”, koja nije dobra ni za što drugo. A sada nam govore upravo suprotno: žena u prostituciji, koja je sada seksualna radnica, postala je uzor, ona je osnažena, jaka, oslobođena – sve to je ekstremno suprotno onome što smo slušali prije.
• Tu dolazimo da bitne poante: premda su argumenti potpuno suprotni, industrija (seksa) je ostala potpuno ista. Uspoređujući rijetka svjedočanstva oprije sto godina s današnjima, vidimo istu industriju – kupci seksa su i dalje oženjeni muškarci, prodavane žene su i dalje siromašne, mlade djevojke koje svodnici namamljuju u prostituciju i krijumčare preko granica; vidimo isto nasilje, isti očaj i iste spolno prenosive bolesti. H-alter

Samo 9 % ulica u 30 velikih europskih gradova nosi imena po ženama, pokazalo je veliko istraživanje grupe novinara iz Europske mreže za podatkovno novinarstvo (EDJNet). „Nazivi ulica gotovo isključivo imenovani po važnim muškarcima govore da su doprinosi žena gradovima ne samo zaboravljeni već i izbrisani iz povijesti“, kaže predsjednica zagrebačkog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Rada Borić. Unatoč namjeri zagrebačkog Odbora da se to promijeni, niz administrativnih zapreka jako usporava ovaj proces. U istraživanju su uz zagrebačke prebrojene ulice Atene, Barcelone, Berlina, Bruxellesa, Bukurešta, Budimpešte, Kišinjeva, Kopenhagena, Debrecena, Gdanska, Genove, Katowica, Krakowa, Kijeva, Lisabona, Lodza, Lyona, Madrida, Milana, Palerma, Pariza, Praga, Rima, Seville, Stockholma, Torina, Varšave i Beča. Zagreb stoji ispodprosječno sa samo 5,6% ulica nazvanih po ženama, najbolji je Stockholm s 19,5 % ulica. No, kada se pogleda koje su to žene po kojima se nazivaju ulice situacija je još gora. H-alter

Stipe Nogalo, sociolog i filozof i edukator o feminističkim temama: Muškarac je u kapitalističkom kontekstu shvaćen kao jeftina najamna snaga, proleter koji odlazi na posao, radi, šuti i donosi kruh na stol, a kao vlasnik kapitala perpetuira drugačiju mušku funkciju. Muško nasilje, osim kontrole nad ženom, podrazumijeva i kontrolu nad drugim muškarcima, što se vrlo jasno očituje u bullyingu kroz školovanje. H-alter…

Feministica protiv modernog feminizma: Ako se žene na pozicijama moći ponašaju poput muškaraca to nije poraz patrijarhata. To je patrijarhat s ženama…

Nadbiskup Barišić: Otac je postao sporedan, nije dobro da se generacija bez oca feminizira

“Dok sam čitala o predizbornom sloganu stranke ZA GRAD koji glasi “Pokaži muda”, moram priznati da prva stvar koja mi je pala na pamet nije bio seksizam o kojem je s pravom na Libeli pisala Ana Brakus ili politička promašenost poruke na koju je ukazala Kristina Olujić na H-Alteru. Umjesto toga, razmišljala sam o tome kako olaka upotreba fraze “Pokaži muda” u svakodnevnom životu šteti muškarcima”, piše Muf o muškarcima, muškosti i o tome kako mačizam šteti svima.

„Ne možemo reći da ono što su Ivana i Assia učinile nije bilo monstruozno. Ali još je monstruoznije to što su monstruozne okolnosti njihovih života bile tako obične i normalne. I što patrijarhalne institucije koje su ih oblikovale, one majčinstva i romantične ljubavi, nikada ne gledamo kao nasilne iako to jesu. Majčinstvo se agresivno nameće ženama na političkim i intimnim razinama, svakoga dana. Isto kao i heteroseksualna ljubav, u praksi najveći generator nasilja nad ženama. Tu su da nas postroje. Zaista vjerujem da su patrijarhalne institucije normalnosti jedini pravi monstrumi ovih priča te da su Ivana i Assia tek primjer onoga što se dogodi kad se njihove postavke izvedu do krajnjih konzekvenci. Za nas, one su tresak koji podsjeća da podignemo pogled i pazimo na sebe, i pazimo jedne na druge. I ne zaboravimo njihovu jezu“, piše Muf o samoubojstvima Ivane Fogadić i Assije Wevill, koje su u smrt pritom odvele i svoju djecu.