Javna je tajna da su narodnjaci u Hrvatskoj itekako slušani, da su im digitalne platforme za glazbu pored one već postojeće priskrbile i posve novu, generacijski, klasno i socijalno raznovrsniju publiku, a da za značajan dio milenijalskih i zumerskih naraštaja slušanje folka predstavlja vid bunta protiv terora “čiste” nacionalne kulture i pripadajućeg malograđanskog ukusa. Aleksandra Prijović bi bila nešto kao Ceca bez Cece: folk diva za 21. stoljeće, koja obećava provod u sadašnjosti neopterećen avetima mračne prošlosti. U tom smislu ona predstavlja novu generaciju, priliku za reset te obećanje užitka bez krivnje. To osobito dolazi do izražaja kad je riječ o publici iz Hrvatske, i to napose onoj mlađoj, odrasloj u klimi u kojoj je sve što dolazi iz Srbije a priori suspektno – a “cajke” još dvostruko suspektnije. I obožavatelji i denuncijanti, naime, u Prijović bi pronalazili prauzor folk pjevačice, svojevrsnu idealtipsku cajku. Umjerenost i odmjerenost njene muzike, tekstova, stava, nastupâ i javne persone smještaju je u zlatnu sredinu. Novosti

Naravno da je koncert u rasprodanoj zagrebačkoj Areni vijest. Vijest je i samo jedna rasprodana Arena a kamoli neće biti njih pet. Ali svakodnevno „izvještavanje” s tih pet koncerata, višekratno popraćeno uvodnim „vijestima”, izvještavanje koje se mahom sastojalo od fotografija prikladno naglašenih i sasvim dovoljno vidljivih ključnih dijelova tijela nove najveće estradne zvijezde u Hrvatskoj, upotpunjeno tijelima brojnih domaćih „zvijezda” i pokojom fotografijom običnog puka u publici, nešto je što ozbiljan medij sebi ne bi smio dozvoliti. Učinilo mi se logično povući paralelu sa Supervalom, fenomenalnim glazbenim festivalom izvođača školskog uzrasta kojeg je pokrenula i vodi ga učiteljica matematike Ana Bajo. U pitanju je projekt koji je u manje od pet godina inicirao i uvelike potpomogao stvaranje scene koja sve više i više buja, te postupno u javnosti mijenja sveprisutnu percepciju mladih kao površnih i nezainteresiranih, s glazbenim interesima koji ne sežu dalje od trapa i cajki. Mate Škugor za Ravno do dna.

Pet rasprodanih koncerata u Areni Zagreb, rezultat koji su hrvatske i srpske estradne veličine mogle samo sanjati, postigla je transnacionalna folk diva Aleksandra Prijović. Fanovi su naravno totalno oduševljeni, konkurencija pomalo kipti od zavisti, a znatiželjni promatrači pokušavaju skužiti što se zapravo događa. Turneja Od istoka do zapada ipak nije pokrenuta kao srpskohrvatska mirovna misija nego kao lukrativan biznis na najvišem levelu balkanske folkerske koncertne produkcije. U igru su uključeni i beogradski Sky Music (čiji je vlasnik treći najmoćniji čovjek šou biznisa u Srbiji), Travel4Fun kontroverznog dobojskog poduzetnika, kao i Extra FM, dio grupacije koji sada drži medijski kartel povezan s braćom Pripuz. Ako su u radijskom sektoru, pod tvrdom zakonskom regulativom, uspostavili monopol koji je narastao do efektivne kontrole oko 70% tržišta u Hrvatskoj i blizu 90% u Zagrebu, što li će tek napraviti u labavo reguliranom koncertnom biznisu, gdje nema gnjavaže s Agencijom za zaštitu tržišnog natjecanja, pa trebaju samo platiti porez, namiriti ZAMP i pripaziti da se nikad ne zamjere gazdi? Kronologiju donosi Ravno do dna

Naša književnica gostovala je u emisiji Pokreni se na srpskoj TV Nova. Književnica je govorila o brojnim temama, a komentirala je i fenomen Aleksandre Prijović: Mladi ljudi su prije svega pametni, nisu opterećeni nikakvom prošlošću jer su profesori koji predaju u školi toliko dosadni, pa iako ih huškaju u nekom smjeru, oni to ne čuju jer su na telefonima. Mogu klepetati što im je volja, do njih to ne dopire. I ta Aleksandra, ona je u Hrvatskoj sigurno veća zvijezda nego naš premijer. Za nju znaju svi. A kako se zove premijer Hrvatske, moja unuka sigurno ne zna niti ju je briga. Više je Aleksandra napravila za mir između Srba i Hrvata nego sve smeće koje se slika u odijelima i jedan trenutak je u ratu, a drugi u miru. Index

O paklu zvanom Zvezde Granda, iz kojeg je Aleksandra Prijović potekla, trudio sam se nikad ništa ne znati. Riječ je o prebogatoj produkciji i o svojevrsnom mrijestilištu novofolklornog treša, koje bi nekome s više istraživačkog strpljenja i socioloških znanstvenih ambicija moglo biti zanimljivo jer institucionalizira Pepeljugin put od društvenog i kulturnog dna, sve do zvijezda jedne kulture. Ona jest dio hrvatske kulture, time što je potekla iz Belog Manastira, s ove strane granice. Kao što je rock u neka sretnija vremena integriran u hrvatsku kulturu, tako je i turbofolk, sa svim naknadnim svojim derivatima, do anadolskih vučica i do folk-trapa, integrirani dio hrvatske kulture, pa, ako vam je tako volja, i mračne njezine sudbine. Od toga što će Aleksandra Prijović napuniti najmanje pet Arena u Zagrebu strašnije je samo to tko su i što su ljudi koji se zbog toga bune i koji s tim imaju problema. Miljenko Jergović za svoj blog.

Posebno su mi mile priče o tome kako se ovdašnjim „ljudima glazba nameće s istoka“. Čuj, nameće? Može se nametnuti porez ili neka obaveza pod prijetnjom neke kazne, ali da se nekom nametne da ode kupiti ulaznicu za koncert je žešća glupost. Uglavnom ta priča o Zagrebu (može i o Hrvatskoj) i narodnjacima je oduvijek šuplja poput službenog izvješća onog deponija plastike kojeg je progutao požar u Slavoniji u kojem se tvrdilo da se radilo po najvišim standardima. Pa, o tome se moglo prije požara. Tako isto i ta priča o Zagrebu i narodnjacima: naizgled svi mi živimo po nekim mitteleuropskim kulturnim standardima, a onda buknu ulaznice za neke narodnjake. Dakle, da utvrdimo gradivo, Zagreb i narodnjaci su uglavnom nešto što se događa na skali velikog događaja. Rješenje bi možda trebalo potražiti na jednom sasvim drugom mjestu o kojem se u ovakvim prigodama obično nikad ne priča. Kao roditelj dvoje djece školske dobi svake godine proživljavam isti popizditis kad pogledam raspored sati. Jedan sat likovnog i glazbenog naspram dva sata vjeronauka. Dakle, predmeti u kojima se razvija niz motoričkih i intelektualnih sposobnosti svedeni su na minimum. O koristi dogmatskog predmeta ovdje ne bih previše, jer ne znam koliko taj pomaže u razvoju kreativnosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna