Genijalnog Bertranda Russella svojedobno je (oko 1960) na dijalog vabio Sir Oswald Mosley, osnivač Britanske unije fašista. Russellov odgovor predstavlja manifest o besmislu rasprave s osobama o čijim stavovima imate toliko oprečno mišljenje da bi diskusija bila uzaludna, samorazarajuća i štetna za vlastiti razum:
Svakim atomom svoje snage posvećen sam aktivnoj borbi protiv okrutnosti fanatizma, neobuzdanog nasilja i sadističkih progona koji karakterizirizraju filozofiju i praksu fašizma.
Osjećam se dužnim reći da su emocionalni svemiri koje nastanjujemo toliko različiti i da se na najdublji način suprotstavljaju, da se ništa korisno ili iskreno ne može izroditi iz međusobnog kontakta.
Volio bih da shvatite intenzitet tog uvjerenja s moje strane. Ne kažem to zato da bih bio nepristojan, već zbog svega što cijenim u ljudskom iskustvu i postignućima čovječanstva. Brainpickings
Bertrandu Russellu je bio rođendan u subotu (18.5.1872 – 2.2.1970)
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147Megaloman se razlikuje od narcisa u tome što više voli biti moćan nego omiljen i više voli da strahuju od njega nego da ga vole. Ovom tipu pripadaju mnogi luđaci i mahom veliki povijesni ljudi. Želja za vlašću kao i taština jak je element normalne ljudske prirode, ona je samo onda za žaljenje kad je pretjerana i praćena nedovoljnim smislom za stvarnost. Gdje se ona pojavi, od čovjeka napravi nesretnika ili luđaka, ako ne i oboje. Luđak koji vjeruje da je bog može biti sretan u izvjesnom smislu, ali njegova sreća nije takve prirode da bi joj zavidio čovjek zdravog mozga. Psihološki, Aleksandar Veliki bio je istog tipa kao i običan luđak, mada je imao talent da ostvari san luđaka. Je li on bio sretan čovjek? Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa ljudske prirode na račun drugih. Obično se megaloman rađa iz nekog pretjeranog poniženja. Tako je govorio Bertrand Russel, a tekst donosi Pulse u recenziji knjige.
Make your interests gradually wider and more impersonal, until bit by bit the walls of the ego recede, and your life becomes increasingly merged in the universal life. The man who, in old age, can see his life in this way, will not suffer from the fear of death, since the things he cares for will continue. And if, with the decay of vitality, weariness increases, the thought of rest will not be unwelcome. Bertrand Russell je esej Kako ostarjeti (How to Grow Old) napisao u 81. godini. Živio je 97 godina.
Ja sam lijen čovjek. To iznenađuje neke, jer sam pišem knjige o produktivnosti. Kad uzmem slobodan dan na primjer. Ne zanimaju me avanture, to slobodno vrijeme najradije potrošim ležeći na kauču gledajući dokumentarce na Netflixu i čitajući. Kad imam slobodan tjedan? Više volim ostati kod kuće i jesti pizzu nego putovati svijetom. Srećom, upravo ta lijenost me čini tako produktivnim. A ta činjenica je dobila i znanstvenu potvrdu. – piše Chris Bailey za Time.
I još jedan bonus na tu temu – slavni esej Bertranda Russella “U pohvalu lijenosti” [pdf]
Direktni link na intervju (29 minuta). Kakav divan čovjek.
A fanatic against fanaticism, and other pleasures of Bertrand Russell in his own words. Last week’s most watched on Aeon Video: https://t.co/UtD9HQbJKA pic.twitter.com/sHCHTCIvW1
— Aeon (@aeonmag) July 28, 2018
“Tragao sam za znanjem. Želio sam da razumijem ljudska srca. Želio sam saznati zašto zvijezde sjaju. Tragao sam za ljubavlju, jer prije svega, ona donosi ushićenje; tako snažno ushićenje da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti. Ljubav i znanje su me uzdizali ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni. To je bio moj život. Smatram da je bio vrijedan življenja, i rado bih ga proživio ponovo da mi se za to ukaže prilika”, pisao je britanski filozof Bertrand Russell u svojoj autobiografiji pod nazivom Zašto sam živio. Buka
Esej: Nobelovac Bertrand Russell pisao o dokolici (1932.) i zašto je dobra za pojedince i svijet, tekst aktualan i danas