Mađarski igrani film ‘Tijelo i duša’, dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji igrani film i nagrade žirija FIPRESCI, sutra dolazi u hrvatska kina. ‘Tijelo i duša’ je već favorit kladionica za Oscara za strani film, a riječ je o prvom igranom filmu redateljice Ildiko Enyedi nakon 18 godina koja se aktivno bavila konceptualnom umjetnošću i medijima. Njen film ‘Moje 20. stoljeće’ izabran za jedan od najboljih mađarskih filmova svih vremena.

Zaleđeno jezerce, šuma pod snježnim pokrivačem, zimska idila, nježni dah prirode, jelen i ‘jelenica’ promatraju se iz daljine. Bučna klaonica, užeglo ljeto, sterilna rutina, hladnokrvno ubijanje životinja, dvoje emocionalno hendikepiranih i društveno autističnih promatraju se iz daljine. On je financijski direktor Endre (Géza Morcsányi), muškarac srednjih godina, izoliran i indiferentan, s tjelesnom anomalijom ruke, a ona nova kontrolorka kvalitete proizvoda, nježna i ledena Maria (Alexandra Borbéli), blizu 30-ih godina, asocijalna i neprilagođena. Dok je drugi u tvornici zaobilaze u širokom luku i zasipaju šalama na njen račun, Endreu ona budi pažnju i zaokuplja misli.

Vuk i vučica samotnjak sreću se svaki dan na pauzi za ručak, za koju već pomalo zaljubljena Maria svaku večer prije spavanja smišlja scenarij (koji zna napamet) kako da sjedne kraj njega. No to nijednom na kraju ne učini, jer situaciju otežava Endreov ‘cimer’ za stolom, brbljavi i nametljivi Jeno (Zoltán Schneider), debeljuškasti kolega koji ga zabavlja tračevima iz firme. Kada jednog dana, zbog slučaja vandalizma, u klaonicu stigne žustra psihologinja i zaposlenike privede na ispitivanje, na vidjelo izađe da Maria i Endre sanjaju isti san, lutanja jelena i košute po šumi. ‘Detektivka na zadatku’ je uvjerena da je to puka provokacija, a dvoje ‘golupčića’ žele odgonetnuti kako je to moguće i s uzbuđenjem iščekuju svako sljedeće jutro da bi zajedno ‘provjerili’ novi san koji pažljivo bilježe…

Na svakom koraku začudan, jezivo dubok i intiman, uz nimalo ugodne scene klanja životinja i šikljanja krvi, film je vjerojatno zahtjevan za gledanje, no delikatna minuciozna psihološka introspekcija, snažan i ezoteričan estetski potpis, fino i precizno ‘skladana’ režija i impresivne, a krajnje nenametljive glumačke izvedbe Alexandre Borbély i Géza Morcsányija nadvladavaju sve to i preko tijela (očiju, mozga) stižu sve do dubine duše (srca). Na klackalici dvojakosti na kojoj se svi ‘ljuljamo’ – između naslijeđenog i naučenog, razuma i osjećaja, prirode i društva, pojedinca i grupe, snova i stvarnosti, sna i jave – uz suptilan humor, pikavi cinizam, ‘cirkus’ apsurda i evokativnost koja tjera na razmišljanje – ovo je film koji nudi uznemirujuću i bockajuću kvalitetu te vizualno-poetski ‘ogrtač’ začudne ljepote koji nas grije i istodobno izaziva trnce, a to nema nijedan holivudski film.

Dok je IndieWire uperio prst u Alexandru Borbély čiji je talent ovdje zasjao punim sjajem te je proglašava istinskom zvijezdom ovog filma, Time Out hvali neodoljivo lijepu i iznijansiranu režiju, a Variety ostaje zatečen velikim povratkom redateljice u orbitu najboljih, i to na tako poseban, osebujan način.